Zahrđalo željezo uvijek otvorene kapije ima teksturu očevog dlana. Već ta prva radost dotiče visok horizont unutarnjeg zadovoljstva i otkriva nov poticaj: podatnu mekoću mahovine na zidovima prizemnice.
Vraćam se doma. Dugo me nije bilo, ali me staza pamti i sigurno vodi. Do okrhnuta korita i česme. Sklapam oči i otvaram dlanove hladnoj ljekovitoj vodi. Pijem dugo i polako, a duša mi rashlađena do bezdana i srce mi prede k'o stari mačak.
Post je objavljen 31.05.2007. u 13:08 sati.