Ne radi se više o tome dali je Socijaldemokracija prouzrokovala ljevičarska zla dvadesetog stoljeća, Staljinizam, Boljševizam, ili pak sama Oktobarska revolucija.
Cjelokupna svjetska ljevica bila je upregnuta u kola spasitelja klasnog društva upravo kad se ono našlo u svom najvišem stupnju kontradiktornosti, iz kojeg se može dalje krparati tek pomoću rigidnog reformstva, i/ili svjetski osvajačkih ratova.
Jednom ušavši na sporedna ideološka vrata Treće Internacionale, podstrekujući nacionalno reformstvo,Ljevica uspijeva utrti jedan dugoročan put daljnjim društvenim konfliktima, nužnih za opstanak klasnog sistema u njegovoj najvišoj razvojnoj fazi.
Upravo je takva Ljevica, nacionalno reformskih osobina, koja se pokazala na društvenoj pozornici već početkom dvadesetog stoljeća, u naličju Socijaldemokracije, Druge Internacionale, Oktobarske revolucije, Komunističke partije i Treće Internacionale, postala odgovorna ne samo za budući Staljinizam, ne samo za Nacionalsocijalizam, već za cjelokupnu retrogradnost društvenih tokova
dvadesetog stoljeća.
Marxov znanstveni socijalizam revidira se u „Socijalizam kao prva faza Komunizma“ dok je siromaštvo i ne prosvjećenost nerazvijenih zemalja ne slučajno postalo rasadnik tog ideološkog korova, po kršćanskom uzoru, najzloslutnije društvene prevare uopće, isključivo zasnovane na vladavini Jačeg nad Slabijim, pomoću lažnih obećanja, nasilja, demagogije, i svih mogućih podjela podčinjenih u grupice rasno, nacionalno, vjerskih torova, zbog lakše manipulativnosti ne upućenim masama .
Takvim „socijalističkim“ ustrojstvima nisu ni trebale korjenito nove ideologije, jer su posve dostajale već postojeće, tek djelomično obojane, poput antifašizma, odricanja u korist „demokratske budućnosti“ i slično. Klasno je prepuštano rđi vremena, pa i „Socijalizam kao prva,( i zadnja), faza Komunizma" sve je više pre odijevan u demokratsko ruho Ciananmena, a što se odvijalo proporcionalno sa prepotentnom konsolidacijom vladajućih klasa, u društvu najgorih animalnih eksemplara izvlačenih iz dubina feudalne gnjileži, koje se i sam kapitalizam već odavno bio posramio.
Samo je antifašizam ostao trajna vrijednost. Poput kipa Slobode koji osvjetljuje pute zarobljenim slijepcima, ili bar dotle dok mu se ne nađe suvremeniji naziv, kao današnji „antiterorizam“.
Izmišljeni, potpomognuti ili stvarni, Antifašizam i Antiterorizam, najjeftinije su, i najefikasnije sredstvo vladavine Jačeg nad Slabijim.
Kao takvi, ostaju trajna vrijednost, makar u obliku kvasca, daljnjem opstanku klasnog društva, kao van redno opčinjavajuće sredstvo, koji, i Fašizam i Terorizam,usatkano nose u sebi samima.
Na intelektualnim Spin Doctorima ostaje tek da se za odgovornosti postojećeg društvenog stanja izvuče iz oportunog naftalina „apatična“ Radnička Klasa.
www.severinomajkus.com
Post je objavljen 31.05.2007. u 09:28 sati.