sjedim sama u mraku sobe,osjećam prazninu što je
ostala za tobom.u glavi mi se isprepliću misli,polako
me vračaju u prošlost...dane kada sam bila sretna,
dane kada mi osmijeh nije silazo s lica,
dane kada bio si tu...čudno je!
osjećam se tako sama,tako odvojena od svijeta...
pred očima mi tvoj lik,pogled anđela...
i shvatim koliko mi fališ,fale mi tvoji dodiri,tvoj glas...
koliko mi fali da još jednom čujem: VOLIM TE...
sada znam da nije bilo iskreno,ali ipak mi fali...
zašto te tako teško zaboravit,kad si me tako povrijedio!
no znam,srce ne bira...preslaba sam da se uvjeravam da te mrzim...
teško je protiv srca,a ono još govori da te još uvijek neizmjerno voli...
Post je objavljen 30.05.2007. u 22:50 sati.