Djevojka jedna što po tami
šeće, sama.
Tužnoga lica, staračkoga
Nikoga nema, nitko ju
ne voli.
Djevojka sama što tamom
šeće,
jedna, jadna,
gdje nikoga nema,
gdje nitko ju neće,
od svijeta ostavljena,
od života iznevjerena.
Što nekoć je ruže u vrtu brala
i s osmjehom svijet gledala.
Danas, od svih ostavljena.
Djevojka crna što tamom
šeće,
Stravičnog pogleda, smijati se
nikada više neće.
I pokraj nasmješenih i tužnih
i prestravljenih lica, prolazi ona,
usamljena,
jer ona nikoga nema i
ničega nema. I život joj je
patnja bolna, a smrt slatka
ljepotica. Ali ona ničega nema,
jer ljudi joj sreću uzeše,
ljudi joj bol nanesoše.
Srce joj meko,
okameniše, pepelom
ga posipaše
i u zaborav baciše,
daleko odbaciše.
I ta žena bez duše što tamom
šeće,
nikad više ništa imati
neće.
Ni ljubljene joj ruže,
imati neće,
A grob obrast joj
korovom će,
što ga nitko nikad
posjetiti neće!
Matea
Post je objavljen 30.05.2007. u 16:11 sati.