Malo treperim od jutra jer sam nocas imao problema s probavnim traktom, ali cedevita je sve rijesila i sad sam OK. Nekakvi cudni dogadjaji se odvijaju na poslu, pa se sam sebi cudim kako mirno to sve prihvacam, bez unutarnjeg uzrujavanja. Spreman sam cak i na po mene najgore ishode, i vjerujem da me ne bi uhvatila panika nego da bih hladne glave mogao hendlati bilo kakvu situaciju. Nije da ju prizeljkujem, ali dobar je unutrarnji osjecaj sigurnosti.
Prisjetio sam se danas jedne bivse firme u kojoj sam radio. Buduci da sam imao iskustva, objektivno sam imao predispozicije i kompetencije delegirati svoje zadatke drugima. Onda su nakon mene dosli neki decki, ali nitko ih nije sluzbeno predstavio, nitko me s njima nije upoznao, sve je nekako se mufljalo i vuklo potiho kao da je njihova prisutnost nekakva mracna tajna koje se svi pomalo srame. Nisam znao kako da im pristupim. Krivio sam sebe sto moj dio projekta ne napreduje. A zapravo su odgovorni nadredjeni koji nisu stvar postavili 'na prave tracnice', usmjerili, organizirali team nego sve navrat nanos i na svoju ruku. Cijelo vrijeme osjecao sam krivnju koja je prerasla u (ili probudila) depresiju, a zapravo je glavnina odgovornosti bila na katastrofalnoj stihijskoj organizaciji posla. No, i drugi su radili i u takvim uvjetima. Stoga da bi se palo u depresiju potrebna su 2 uvjeta: okolina koja te pritisce i nalikuje lancima koji ti ne daju da se kreces nego te samo sputavaju u svemu, i covjek depresivne konstitucije, kao sto sam ja. Ali sada nema brale, nikad me vise nece iznenaditi jer cu ju preduhitriti prije nego i pomisli na to. Mozda je pravo vrijeme jer kad sam prije 9 godina poceo raditi drustvo i firma bili su toliko depresivni da sam tesko mogao s tim se nositi. Tako da moj 'zimski san' izgleda ima svoju svrhu koja ce se tek realizirati.
Post je objavljen 30.05.2007. u 11:59 sati.