Iz snova bježim u sivo jutro.
Kao slomljena, pretučena,
bez vidljivih tragova...
Javljaš se, konačno
sve je dobro s tobom.
Odahnem.
Olakšanje...
Ali ostaje težak teret
progona starih strasti.
Zar me neće pustiti
čak ni sada, kada ih ne želim ?
Kako treba paziti
kada podsvijest miruje...
Dvorac iz snova
za nas dvoje
tako se nebitnim čini.
Bliži se, sve veći je,
mjesec.
I ti mi ne daš zraka.
Odmora ni mira.
O kako su samo strasne bile
staze koje su vodile nikuda.
Pa i ako se ne pitam više
ne dozvoljavaš zaborav
makar iz straha,
da ne izgubim ono
što nikada nisam imala.
Vjeru u ljubav za sva vremena.
Post je objavljen 30.05.2007. u 09:11 sati.