Marketing
Bog možda ima neki viši plan?
Iako bih već trebao spavati jer radim ujutro, moram ovo danas napisati... nakon što se sve sleglo, što sam sve prevrtio po glavi i nakon što sam spoznao neke stvari o sebi, Bogu i smislu života podijelio bih nešto i sa svima koji ovo budu čitali.
Cijeli život živim na račun Božje milosti. Toliko mi je lijepih stvari u životu "namjestio" da se ponekad osjećam povlaštenim. Ponekad pak pomislim da sam u nemilosti Božjoj pa tako, baš kao i Petar apostol, budem promjenjiv i nepostojan, a onda ponekad pokažem malo ljubavi prema Bogu i bližnjemu, pa opet propast i pad i tako valjda do smrti...
A kada smo kod smrti, moram reći da mi je jučer smrt gledala u leđa (a možda i direktno u oči). Gospodin je ipak odlučio da bude drugačije. Danas, kada sam sve detaljno provrtio po glavi vidim da se u mom slučaju upleo sam Bog. HVALA MU!
Naime, tko živi u Slavoniji, točnije u Osječko-baranjskoj županiji, zna da je jučer kroz Slavoniju prohujalo opasno nevrijeme. Osijek je opasno stradao, no ni "Selo malo, ali srcu drago" u kojem radim nije bilo pošteđeno.
Zadržao sam se u školi šaljući dragom prijatelju neke mailove podrške, kada se odjednom digla strahovita oluja. U tren. Gotovo za deset sekundi. Iako kažu ljudi da su se oblaci dugo valjali po južnom dijelu neba i pripremali na zlo koje nas je snašlo, učionica informatike je na sjeveru tako da nisam u ništa posumnjao dok se nije dogodila oluja.
Brzo sam izgasio kompjuter (a onda je nestalo struje), zatvorio prozore koji su mahnito lupetali na strahovitom vjetru i krenuo hitro na parkiralište zatvoriti prozore od auta koje sam prijepodne ostavio otvorene (prijepodne bijaše sparno, a asfalt je gorio od sunjare). Kiša me tih dvadesetak metara do auta dobro oprala jer je pljusnulo kao iz kabla - doslovno.
Eh, kad sam već u autu - pomislih - krenut ću kući pa što Bog da. Upalio sam brisače na najbrže brisanje i krenuo kući. Ludost? Da, ali ne znajući je li otac kod kuće i jesu li prozori zatvoreni, jednostavno sam krenuo kući, spasiti što se spasiti da.
S parkirališta sam ušao u ulicu u kojoj je drveće "plesalo luđački ples na vjetru" a s drveća su se kidale manje i veće grane. Projuriti - bila mi je jedina misao - pa što Bog da. Stao sam na gas, bez kočenja preletio "ležeće policajce" i došao do samoga kraja opasne ulice. Tada, niotkud, na auto se sručila gomila granja i lišća. Nisam stigao ni reagirati, niti se uplašiti, niti izlučiti malo adrenalina. Jednostavno, samo sam instinktivno podigao lijevu ruku prema licu kao da štitim glavu i projurio dalje. Nakon nekoliko metara, stao sam. Vidjevši da sam živ i da prednje staklo nije puklo, osvrnuo sam se unazad da vidim jesu li stakla čitava. Jesu, no pomislio sam da je auto sigurno opasno oštećen, jer sam imao dojam da je ogromna grana pala na krov i zadnje staklo auta. Možda su razbijena i zadnja svjetla pa neću smjeti voziti. Izašao sam van iz auta, a onda me nešto "presjeklo". Na cesti kojom sam prošao samo milijuntinku sekunde prije, ležao je izvaljen stari stogodišnji kesten. Vjetar ga je iščupao kao kiticu cvijeća i položio ga uzduž cijele ulice. Gomila granja, lišća i golemo deblo zaklanjali su pogled na drugi dio ulice.
Ponovno sam pogledao auto. Na njemu niti jedno oštećenje (osim izgrebenog laka, koje i nije neko oštećenje kad ti na auto padne drvo, pritom još stogodišnji kesten). „O Bože, hvala ti!!!“ - jedino je bilo što sam tada pomislio i krenuo sam dalje.
Kiša nije lila, nije padala, ona je jednostavno preuzela cijeli prostor oko auta. Polja, drveće, kuće... sve je bilo zamotano u kišnu zavjesu. Kao da se bazen pun vode preselio na cestu.
Vozio sam lagano, 100% usredotočen na promet, vjetar, kišu, aute, drveće i grane na cesti, a opet, danas mi se čini, ne baš potpuno svjestan kakvom sam se riziku izložio. Upalio sam svjetla, maglenke prednje i zadnje, upalio 4 žmigavca i krenuo kući. (O, taj poriv za domom je nevjerojatan. Potpuno razumijem Ježurku Ježića.) Auti koji su mi dolazili u susret vozili su također jako polako. Auti iz suprotnog smjera bili su znak da se barem od njihove destinacije nije našlo niti jedno drvo na cesti. Pomislio sam, ne bude li auta iz suprotnog smjera, značit će to da je na cesti drvo i da stanem negdje na pokrajnji put dok nevrijeme barem malo ne stane. Brisači su samo djelomično mogli obrisati kišu sa stakla, ali dovoljno da se može voziti 40-50 km/h.
Put je bio grozan, posebno zadnja dionica puta, kada sam vidio samo svjetla auta, ali ne i same aute. Jako sam se molio u autu. Ne onako kretenski, kad se netko sjeti Gospodina samo kad je u nevolji. Prvo sam mu zahvaljivao što sam potpuno neozlijeđen izašao ispod "mrtvog" kestena. Onda sam ga slavio što pomaže i drugim vozačima koji mi dolaze u susret, a na kraju, predao sam mu se u ruke, nadajući se da me nije izvukao "ispod kestena" da bi se zabio u neki tuđi auto ili sletio u kišom prepune kanale. Hvala mu i sada!
Kući sam stigao, ne znam nakon koliko vremena. Čak smo morali nekoliko minuta čekati na pružnom prijelazu da puževim korakom prođe lokalni vlak. Nije mi bilo baš svejedno čekati desetak metara od "pošandrcalog" drveta samca, koje se uvijalo pod naletima bijesnog vjetra. Hvala i tom drvetu što je odolilo napadu oluje - časno se borilo.
Danas sam došao raditi, a oko mene su se sjatila djeca. Već se proširila vijest da sam izbjegao sigurnu smrt i da me Gospodin svojom rukom spasio. "Je istina, samo me Bog spasio" - govorio sam djeci, doista to i misleći. Kada mi je kolegica poslala slike netom porušenog kestena koji je slikala s prozora, uvidjeh i sam koliko bijah blizu smrti, a još više blizu Gospodinovoj silnoj ruci.
Nema u ovoj sreći u nesreći ni slučajnosti, ni mudrosti, ni umjetnosti po kojoj bih se sam izvukao. Samo čisti, jasni i neposredni prst Božji. Pomislih, bez oholjenja, nego doista pun promišljanja: „možda Gospodine za mene imaš neki viši plan u svojim očima?“ Ako imaš, nadam se da ću ga moći ostvariti, jer što je od tebe, dobro je.
Evo, toliko od mene. Što će donijeti jutro, sutra ili prekosutra ne znam, niti se opterećujem s time. Bog mi je svjetlost i spasenje, pjevušim potiho u sebi i koračam ovim svijetom naivnošću djeteta Božjeg.
Slava ti Gospode!
Post je objavljen 30.05.2007. u 00:35 sati.