Imao sam jednu dobru prijateljicu. Živa je još, ne brini.
Bili smo si stvarno jako dobri. Sjećate se onoga ko klinci: "najbolji prijatelji zauvijek". Stavljajući to na neki ozbiljniji nivo takva je stvar govorila o ozbiljnosti povjerenja i prijateljske ljubavi.
Jednom je prošlo tjedan dana da mi se nije javila. Obećao sam samome sebi da ja nju više neću prvi zvati.
Imali smo zadnjih mjeseci neke trzavice. Govorio sam joj: "Gledaj, ako ti dojadim ili ti nešto ne bude pasalo, reci mi ko čovjeku. Damjan dosta mi te je ili odjebi, čujemo se za par dana, tjedana.." "Ma daj molim te, ne, ne nikako, ne bu se to dogodilo".
Nakon tih tjedan dana sreo sam Annu, zajedničku frendicu iz osnovne. Sreli smo se na stanici. Sve normalno. Bok. Bok.
"Kaj je s Leom" - pitao sam ju.
"kak to misliš?" - bilo je njeno protupitanje.
....
Na kraju se ispostavilo da smo se mi prestali družit zbog nekog banalnog izmišljanog razloga. Toliko je..... neznam
Prošlo je već više od 4 mjeseca.
Još uvijek mi nije drago kaj je tak završilo.
Žao mi je kaj nije niti provjerila da li je to istina.
Na kraju je ispalo da sam ja nju zvao doma i pitao ju gdje je ulica koja se nalazi dvije zgrade dalje od moje.
Vjerojatno se nije sjetila da dobivam ispis poziva svaki mjesec.
Do nedavno mi je bilo žao. Nje.
Ali shvatio sam da mi je pomogla.
Danas sam shvatio.
Na dalje bez Lea
Hvala Ti Lea
Post je objavljen 29.05.2007. u 22:59 sati.