Ležim među cvijećem i gledam u nebo.
Osjećam miris prirode i uživam, sama bez ikoga pored mene.
Onda dođe noć i puni mjesec, a zvijezde su posvuda.
Osjećam se sretnom napokon sretnom.
Nema briga, nema pritiska, nema tuge.
Nema ničega osim mene i moje sreće, zadovoljstva...
Odjednom se probudim i sva sreća nestane, ispari i opet tuga nastupi.
Grčevi u trbuhu, pritisak na prsima, oči pune suza.
Dan je počeo i ja se opet moram suočiti sa svijetom koji nema razumjevanja.
Poželim da sam bar jedan dan nevidljiva.
Nemoraju ipak svi vidjeti moje tužno lice.
Post je objavljen 29.05.2007. u 22:23 sati.