Marketing
NOMINACIJA ZA DODJELU OPĆINSKOG PRIZNANJA prof. FRANJI STARČEVIĆU – mirotvorcu, humanisti, intelektualcu, književniku…
Predlagatelji:
Zora Karlović, predsjednica Ogranka Matice hrvatske Mrkopalj
Tanja Talić, prdsjednica skupštine Škole mira
Nada Glad, predsjednica IFL Grupa Delnice
Obrazloženje: Osnivanjem Društva za nadarenu djecu, a potom I Škole mira u kojoj su prva saznanja o mirnom rješavanju sukoba, ponajprije učila djeca ovdašnjih Hrvata I Srba, organizacijom Svibanjskih dana mira posvećenih zaštiti prirode, aktivnim sudjelovanjem u odavanju počasti žrtvama 2. svjetskog, te Domovinskog rata, pomaganjem siromašnima, kontaktima u Hrvatskoj, te izvan nje prof. Starćević dosegnuo je najvišu razinu ljudske komunikacije. Proširio je glas o mirotvornom goranskom kraju I čovjeku po Austriji, Švicarskoj, Njemačkoj, ugradio je to u viziju pomirene Hrvatske I tako na svojevrstan način učinio prve turističko-promidžbene akcije za Mrkopalj, za Gorski kotar. Kulturu mira iz mrkopaljskog su okruženja primila I širila upravo djeca, njihova svijest ojačana je uparavo tu u raskoši goranskih šuma I suglasju ovdašnjeg življenja.
Iako u svojoj duši pjesnik, intelektualno jak I emocionalno izuzetno zreo, s iskustvom oštrice noža ideološke I drugih dogmi u vlastitom tijelu, postat će borac za neukalupljenost bilo koje vrste, nesputanost, širine. Otvoren za molitve I krikove. Za slobodu riječi I djela, za pravo čovjeka I onda kada ne misli kao – Ja. Zapisavši divan stih o svome zavičaju: …”moja me brda vežu uza se”, iskusio je izgnaničko-izolacijsku sudbinu, bivao premještan I izmještan, ostao bez posla I suradnika, doživio spoznaju kad te napuštaju prijatelji.
U tom vremenu godio mu je poziv da se uklući u rad na knjizi “Monografija Gorski kotar”, hrabrom mladom prijatelju Crniću nikada to nije zaboravio, no dovršen posao iz već spomenutih razloga nije smio supotpisati, a kamoli naplatiti. Samo rijetkima je u vremenu osobne žrtve, pružena mogućnost da između dviju strana osveta-oprost, izabere onu pravu: u Starčevićevoj duši niknula je klica oprosta koja će – zasijana bujati u ljudima, u najsudbonosnijim dolazećim vremenima.
Nakon ’90-ih, već je sav predan velikom djelu na očuvanju zavičaja, u grmljavini rata ističe kako mu nije žao života, /…”ja sam ga odživio”/, pa intenzivno kreće “stvarati mir po Gorskom kotaru”. Ide u susret mogućem ključanju strasti na srpskoj I na hrvatskoj strain, odnosno potencijalnom sukobu otud. Okupio je jezgru mladih ljudi I prosvjetnih djelatnika, osnovao Društvo za nadarenu djecu Gorskog kotara iz kojeg će doći ideja o Školi mira.
Nezaboravan je iz tog vremena prekrasan glasnik - časopis BBC, prerano ugašen na materijalnim poticajima, a s temama koje baš tada toplo I promotivno rastvaraju kako Mrkopalj tako I cijeli Gorski kotar.
Prof. Starčević tada, potpuno okrenut stvaranju uvjeta za rad mladih okrenutih budućnosti, dovršava davno započetu knjigu svoga života, posvećenu pokojnoj supruzi, “U potragu za goranskom dušom”. Nakon toga objavio je dugo odlaganu I za njega bolnu temu: “ 1971. I oko nje”, a ovih dana izašla je “Književna ostavština Alojzija Crnića”. Sretan što je imao snage objaviti bilješke svog tada iznimno darovitog sumještanina, no neposredno prije toga pomogao je što savjetom, što aktivno sudjelujući – izlasku brojnih književnih prvijenaca, kao I oslobađanju stvaralačke energije onih uza se.
Zapravo, čini se, da Franjo Starčević svoj život živi na način da stvara, da bi Mrkopalj, za nekoga tu, radi nekoga nešto dobro učinio. Potvrdio je to na književnom planu, ali I u svom cjelokupnom djelovanju također.
U složenom vremenu pred Domovinski rat bio je predsjednik tadašnje Mjesne zajednice Mrkopalj I prvi čovjek tadašnjeg Kriznog štaba, osluškujući potmule poruke o mogućem srazu dviju nacionalnosti – krenuo je u misiju mira I dao svoj ljudski, svoj kršćanski doprinos u stilu Božje zapovijedi: Ljubi bližnjega svoga. Nakon osnivanja općine bio je njen vijećnik, u nastojanjima novo-starog potiranja čuva, zagovara očuvanje tragova prošlosti u obilježjima I nastavku manifestacija koje koje su tu sačuvale tragične stope jednoga rata: Memorijal 26-orice nije ukinut nego nastavlja postojanje s imenom mira u sebi. Među osnivačima je mrkopaljskog ogranka Matice hrvatske I otud podatak da je brojna – u večini poetska matičina izdanja – prof. Starčević ili pripremio za tisak, ili uredio odnosno napisao im predgovor. Učinio je to I za neke druge drage ljude izvan Gorskog kotara.
Radi svega toga primio je nekoliko vrijednih priznanja, među njima su najčešća ona za mirotvorno djelovanje, pa je prvo takvo primio od Grada Delnica, međunarodno od Zajednice Alpe-Adria, a dobio je I županijsku nagradu.
Ovo obrazloženje ide upravo pravcem potpore prijedlogu da mu se uz Dan Općine Mrkopalj 2007. dodijeli priznanje I oda javna zahvalnost za sve što je učinio za svoje bližnje u susjedstvu, za svoj zavičaj, za goranski kraj uopće. Jer – Franjo Starčević nije običan prolaznik u našim životima. On je mnogo, mnogo više od toga. On je, slažemo se s mišljenjem njegova sudruga I prijatelja u nekim životnim procjepima Aleksandra Flakera koji je, u proslovu knjige “U potragu za goranskom dušom” napisao:
“Postoje (…) ljudi koji postaju dijelom nas samih. (...). Držimo se za njih jer su ujedno naše okomice ili putokazi. Takvom je mojom goranskom okomicom postao Franjo Starčević”
Mislimo, kao njegovi suvremenici I suradnici, da zaslužuje pažnju I dodjelu općinskog priznanja; njega će takav znak pažnje vjerovatno obradovati, no značajnije je pri tom što ćete tim činom javnosti prenijeti jasnu poruku o svojoj percepciji vrijednosti I doprinosa čovjeka koji živi da bi stvarao – u Vašoj sredini.
* tekst sastavila Nada Glad
Post je objavljen 05.06.2007. u 09:21 sati.