Generalno kažem da ne volim djecu.
Počelo je kada sam imala tri godine i bila u vrtiću i kada je jedna zbilja gadna beba slinila i imala lijen i mastan izraz lica, a svi su, uključujući i moje vršnjake, skakutali oko nje i govorili kak je slatka. A nije bila, tako mi svega.
Djecu doživljavam onime što zapravo jesu, mladim ljudima. Volim samo lijepe ljude. Fizički, ali ako netko ima soo veliku dušu ili što već, jasno da ću primjetiti i da će biti lijepo biće jer to na oči izlazi jako.
Mislim da se djeci sviđam. Ne uletavam im s buci - buci, a budući da nemamo neke teme za razgovor, ako ih i pogledam, to je dosta hladno. Onda im je to obično veselo pa me prvo gledaju uplašeno pa se počnu osmjehivat na mahove pa mi je bed da budem bitch i da ne uzvratim osmijehom pa sam im zanimljiva. Ali djeca koja promatraju barem svojim ponašanjem postanu prihvatljiva čak i ako su ružna. Kao i odrasli ljudi.
I ne volim kada su djeca razmažena. A uglavnom jesu.
Ne volim kada su bahata. Što je jako često.
Ne volim kada ništa ne razumiju. Jer sam bila drugačija.
Ne volim kada su nesposobna. Jer je moja samo fizička sposobnost mnogo veća nego što je trebala biti, mnogo, mnogo veća.
Ne volim kada netko kažu da su djeca nevina. Po čemu? Neiskvarena? Da, ziher. Nemaju još morala. Ne znaju se kontrolirati. Djeca su okrutna.
Srela sam danas jednog dečka iz prve osnovne. Prije godinu i pol smo se prvi put vidjeli nakon dugo godina. Negdje je našao moj broj i pozvao me na kavu. Sada izgleda jako. Jako jako. A nekada su ga svi tukli. Zadnje sjećanje prije novog nalaženja s njim mi je kada sam ga zbog nečeg udarila. Od jačine udarca mu je plomba ispala. Bila sam tako okrutna. Plakao je često. Gotovo jednako često koliko je pao preko svoje noge. Sada nije toliko smotan. A sada je i prevelik da mu netko naudi. I u dobi je gdje bi dobivao toliko odbacivanje samo da naiđe na krvnike.
I pomislim opet kako je to grozno. Zvao me van jer me htio vidjeti. Jer sam mu bila draga. Jer sam mu ostala u dobrom sjećanju. Zašto?
Zato što sam bila jedina koja jednostavno ni tada nije mogla biti jedna od svih koji su ga tukli do krvi i pljuvali u lice zatim (doslovno) nakon što bi došao na igralište pitati sve smije li se i on igrati. Zato sam mu draga bila. I još sam. Ali to je tako tužno.
U drugoj su školi mene zlostavljali. Ni približno tako, rijetko bi me netko fizički udario. Zato što sam bila starija i zato što sam im pisala zadaće. Zato što sam žensko mi nije pomagalo.
No vratimo se na ovog dečka. (Kratka digresija samo zato da kažem da sam barem malim malim dijelom vidjela to na sebi. Iako se ne računa pretjerano jer je moja psiha mnogo snažnija.) Poanta je da djeca nisu nevina. Uglavnom nisu ni lijepa. Pogotovo zato jer ih doživljavam mladim izrodom. Tek trebaju postati ljudima. Gotovo da me strah. A možda postaje i gore.
I sigurna sam da svatko od vas zna barem jedan primjer zlostavljanja. Da je svatko vidio to barem jednom u životu. I vjerujem da su mnogi od vas bili zlostavljani.
Djeca još nemaju moral. Ali imaju nagon. I poznaju nasilje. Potpuno neiskvarena, potpuno prepuštena svojoj želji, potpuno otuđena. Mali ljudi. Mali.
Post je objavljen 29.05.2007. u 20:35 sati.