Nikad nisam letjela preko vode. Nisam doticala nožnim prstima njenu površinu. Pitam se bi li se spotakla? Nebo je iznad mene prostrano i sjajno..
Stojim na litici. Još je ljudi oko mene. Uvjeravam ih da mogu letjeti. Odmahuju glavom a ona sam im dokazala. Nisu izgledali suvuiše začuđeni. U zraku sam imala neograničen pogled. Mogla sam vidjeti što malo tko ikad je. Moj je pogled sezao do jednog otoka daleko na pučini. Na njemu dvorac. Htjela sam odletjeti onamo, no nisam znala imam li dovoljno snage. Htjela sam.. Željela sam.. Osječala sam neku čudnu nostalgiju. U sljedećem sam trenutku, snagom osjećaja i želje letjela nad krovovima dvorca. Na balkonima su stajali ljudi. Slavili su i plesali. Poželjela sam otići odande. Podignula sam pogled. Iznad mene još je uvijek bilo plavo prostrano nebo. „ Što je ovo?“ Zapela sam za nešto i izgubila ravnotežu. Gusta prozirrna paučina prekrila je nebo. Pokazala sam to drugima. Onima na zemlji. Pokazala sam im to potpuno smetena i očajna dok su se oni samo smješkali. Znali su.. Nisu me upozorili.. Na kraju sam dobila odgovor :“ Nebo je oduvijek prekriveno paučinom , i šta sad? Kod hodanja po zemlji ti ne smeta...“
Zastala sam i sletjela... Nisam više htjela letjeti...Hodala sam...
Ne smeta...Zaista ne...
Post je objavljen 29.05.2007. u 19:38 sati.