Veliki Sahem Socijaldemokrata
Da nije bilo Zoke Milanovića, borba za nominaciju u SDP-u svela bi se na uobičajeno zaplotnjačko domunđavanje rukovodstava i sitnih grebatora oko pozicija na kadrovskoj lijani. Zoka im je nametnuo demokratski proces, uveo konkurenciju osoba umjesto sučeljavanja klika, pa će ubuduće šefa partije i - kak na filjme! - birati američkim nominacijama i tajnim glasanjem sveukupnog članstva partije reformiranih komunista.
Članovi Glavnog odbora nisu ni znali što ih je pogodilo kad je, na sastanku koji je mirno proticao po protokolu uobičajanom na kineskom dvoru, Milanović ustao i najavio svoju kandidaturu. "Tko je ovaj?" stali su se zapitkivati, "Odakle se iščahurio? Mota se po stranci šest-sedam godina, a ni dana nije argatovao po županijskim komitetima gdje se prave dilovi s komunalnim poduzećima, tržnicama i firmama, što ti malo po malo donosi reputaciju, jer se tako puni stranački budžet, a istodobno stvara stabilno biračko tijelo. Eno, Šime Lučin kod sebe je u trogirskom brodogradilištu, dok je bio pri vlasti, pozapošljavao nekoliko tisuća očajnika da na minimalcu, na toj najljepšoj lokaciji na Jadranu, tuku ruzinu sa starih ruskih brodova - i da li će to naškoditi našoj partijici kad osvane dan izbora? Neće, nipošto! Svi ti gelipteri glasat će za nas, radi socijalnog osiguranja i toplog obroka!"
Milanović je predložio da se kandidati konfrontiraju pred članstvom u regionalnim organizacajama, te da njihovo nadmetanje prenosi televizija (to su uspjeli spriječiti Željka Antunović i Milan Bandić, dok se nitko ne sjeća što je rekao Picula i je li uopće nazočio). Ako se to uvede, SDP će odjednom nalikovati na neku normalnu zapadnoeuropsku ili američku demokratsku stranku! I što će onda HDZ? HDZ neće imati druge nego da i sam uvede sličnu predizbornu tehnologiju! Dakle, bez obzira na ishod stranačkih izbora, mladi bezobrazni žicar s hladnim pogledom ptice grabljivice, već je zaslužio jedno od neobičnih odlikovanja koje na Pantovčaku dijeli naš Stipe - recimo neki fiktivni velered s Danicom i likom Josipa Đolija Manolića, za zasluge u unapređivanju demokratskog života u hrvatskim strankama. Lik Đolijev stoga što je Đoli uspostavio većinu opozicijskih stranaka odabravši pritom i rukovodioce koji će najbolje odgovarati ciljevima njegova pokojnog kompića Franje Tuđmana...
Dok u stranci nekontrolirano buja ta nemila pojava - demokracija - što poduzimaju nepopularni stari grebatori? Pa, imaju oni na raspolaganju neke svoje metode. Primjerice, moj omiljeni lik esdepeovskog apartčika, splitski županijski gaulajter Marin Baja Jurjević... On, naravno, ne želi da pobijedi Milanović, nego tipuje na Željku - siguran da sa Željkom nema nikakve opasnosti od velikih promjena ili, ne daj bože, izborne pobjede. Dok je SDP bio na vlasti, Baja je u Splitu uspješno proveo čistku svih sposobnih rukovodilaca. Bivšeg intendanta HNK, Ivicu Restovića, izbacio je iz komiteta, ispravno procijenjujući da bi ovaj bio kadar voditi razne pothvate i institucije, a za Baju, najvažnije je da Partija zadrži stari, provjeren stil rada - ilegalu, pa i dok si na vlasti. Vlast u državi i u lokalnoj zajednici ne moramo sačuvati, bitno je da je sačuvamo u komitetu, koji se pod njegovim rukovodstvom sveo na tajno društvo za briškulu, koje se poluneformalno sastaje radi ogovaranja i onemogućavanja svih koji ne pripadaju istoj koteriji niškoristi i bezveznjaka. Oni su ljevičarski raspoložen Split za nekoliko godina uspjeli pretvoriti u snažnu utvrdu desnice i HDZ-a. Ranka Ostojića, koji je 2000. predvodio gradsku organizaciju u uspješnoj izbornoj kampanji, a zatim postao ravnatelj policije, pa se sukobio s ujedinjenom frontom podzemlja i hadezeovskih paravojnih bandi koje dilaju drogu, Baja je hladno otfikario iz stranke, čim je shvatio da Račan na to neće ni trepnuti. Sad se ponavlja nešto slično. Račan je Ostojića naposlijetku vratio u SDP, pa nominirao za nositelja liste u 9. izbornoj jedinici (od Senja do Sinja), budući da se Baja opirao da taj mrski Splićanin ide u Desetu (od Splita do Dubrovnika), gdje su onda stavili Željku (tome je kumovao i ljubomorni propali trogirski kadar, Šime Lučin). Baja je preko svoje komitetske kabale sad odradio Željkinu nominaciju u Dalmaciji - bez toga, imala bi podršku manju i od Picule - a zatim, prilikom izbora skoro 150 od oko 1600 delegata za konvenciju, koje on kontrolira u županiji, izbacio je sa spisku nositelja Ostojića! To je zbilja gnjusna, prava komunjarska politička manipulacija jednog iskompleksiranog zaplotnjaka koji nije sposoban usvojiti elementarne demokratske norme. Čim ga vidiš onako dežmekastog, s hlačama koje se vuku po podu, jer ih pripasuje ispod trbuha, s morževskim brkom kakav, koliko znam, danas nosi još jedino srpski julovski kriptokomunistički fašist, bivši režiser Ljubiša Ristić - dosjetiš se s nelagodom da Marin podjednako ponosno ističe sričev nadimak "Baja", koji je prišio uz svoje ime, iako sam nije nikakav baja, nego sitna postkomunistička parakomitetska uštva, a onaj Baja bio je, uostalom, jedna grozna figura, koju bi bolje bilo ostaviti da neuznemiravana počiva u Hadu. Dokumenti koji su izronili iz mraka, ali još nisu valorizirani u objektivnoj historiografiji, upućuju na stvar o kojoj se odavno šaptalo: Baja je osobno naredio pokolj na Daksi, otočiću ispred gruške dubrovačke luke, gdje su poslije rata masovno strijeljani ugledni dubrovački građani, što je bio jedan od najvećih zločina retelijacije u Dalmaciji. Zašto se bezvezni nećak kiti s nom de gurerre uglednog komunističkog zlikovca? Ja mislim zato jer je nitko i ništa, mali općinski funkcionerčić kojega će, bez obzira na ishod stranačkih izbora, uskoro zamesti vjetar. Ne samo što nikome više nije potreban, nego smeta. Njegova sitnožicarska kombinacija da će - ako Željka postane šefica pa se kandidira u 1. zagrebačkoj, najsigurnijoj izbornoj jedinici, on sam ponijeti desetu, obična je tlapnja. Taj neuredni gnom ne bi mogao dobiti izbore ni u mjesnoj zajednici Manuš, gdje žive navijači radničkog nogometnog kluba "Split", a ima više komunjara nego u Havani.
Post je objavljen 29.05.2007. u 13:21 sati.