Marketing
I Can't Take It
Nakon nekog vremena, shvatila sam da su frendovi najvažniji od mene same .
Nikada se nisam previše brinula za sebe nego uvijek za druge . Ne mogu dopustiti da netko bude tužan iako svatko ima pravo na svoje trenutke žalosti ...
Trenutno slušam jednu pjesmu koja mi je postala među omiljenima ...
Ne znam što da napišem nego samo da sam se danas tj. jučer rasplakala od sreće jer sam došla u školu i vidjela sve svoje prijatelje ...
Bila sam presretna što ih vidim ...
Stara me pita zašto ne želim ići u školu, a ja joj ne mogu reći da ja više ne želim tamo kročiti na nastavu pošto više ne mogu tamo izdržati niti sekunde ...
Profesori (barem neki) su korektni prema meni, a neki se ponašaju kao da ih nije briga za mene ... Pogotovo moj razrednik, Krpan koji me muči sa sata u sat , iz dana u dan ...
Ja to ne želim , niti ne mogu podnostiti, a bojim se da ću mu opsovati mater pošto me toliko iživcira ...
Ali kada dobijem papire u ruke, ja se onda neću suzdržavati ...
Neki koji sada ovo čitaju, misle da govorim gluposti, ali ja ću ima samo reći da misle što hoće, a ako hoću, imaju komentare pa neka napišu što misle ...
Nemam ništa protiv ...
A sada dva spotića :
Apocalyptica – Hope Vol. II.
Lacuna Coil – Swamped
To je sve ...
Pusa i hug svima ...
Post je objavljen 29.05.2007. u 12:13 sati.