Pregled posta

Aritmija

Aritmija-da li sam ikad spominjao ovu pizdariju? Da li sam spominjao da me to počelo zahebavati još u osnovnoj školi i da sam se živ znao usrat kad bi mi srce lupalo da ni puls ne bi mogao izmjeriti? Da, da... uz tu aritmiju proživio sam mnogo strahova...
Sve je počelo jednog sunčanog dana u 7-om ili 8-om razredu.Točno se sjećam. Imali smo sat engleskog jezika. Odjednom me stisnulo u prsima, teško sam disao, a srce je počelo lupati kao blesavo, i kao da mi se popelo u grlo. Odvratan osjećaj . Obuzeo me hladan znoj, strah, panika i nisam znao što se dešava sa mnom. Marko koji je sjedio sa mnom u klupi također se pošteno usrao što mi je. Trajalo je to sigurno 15min, a tada odjednom , sve se smirilo, osjetio sam ogromno olakšanje i kao da ništa nije bilo. Kroz srednju školu to mi se sve češće ponavljalo. Kada sam kod doktora otišao provjeriti što mi je , stručno su to nazvali TAHIKARDIJA ( preskakanje srca), te da je to normalno u pubertetu i da to puno ljudi ima. Zašto? Nitko nije znao odgovoriti. Malo sam se primirio, ali kada bi se to dogodilo, jednostavno me obuzimao strah, jer je to takav osjećaj kao da ćeš umrijeti svakog časa, kao da će ti se srce raspuknuti kojom brzinom lupa. Kasnije sam naučio reagirati na znakove koji su mi davali do znanja da bi moglo doći do napadaja. Često kada bih naglo skočio, napravio nagli pokret...blabla...tada bih osjetio srce koje kao da se popelo u grlo, naglo se smirio, zakašljao , i prošlo bi...Naučio sam se nekako živjeti s tim. S godinama sam postao totalno opsjednut za koji kujac mi se to dešava, pa sam prestao pušiti, piti kavu, jednog ljeta skinuo višak kila vozeći biciklu i posvetio se više sportskom životu. Napadaji su se smanjili, a kada su se pojavili, ja sam rekao da ću im pokazati zube i da me neće biti strah...
Posljednjih godina prestao sam brinuti zašto me nešto boli, i nisam više onaj hipohondar kojeg je bilo strah da će svakog časa umrijeti kada ga nešto zaboli. I moram spomenuti da mi se podrhtavanje pojavilo samo onda kada bih bio strašno umoran. Tada znam da nema naglih pokreta, skakanja i sve super. Međutim, kada puno vremena prođe, ti zaboraviš kako je odvratan osjećaj to znao biti.
Prije 15-ak dana, otišao sam kod doktorice jer više nisam mogao slušati kako mi hropće u plućima i rekla mi je da imam kronični bronhitis i da svakako moram ''stati na loptu'' i odmoriti jer mi je tijelo izmoreno i ovo što se događa sasvim je normalno. Rekao sam joj da me za vikend čekaju gaže i da jednostavno moram biti zdrav za par dana, da mora srediti ta pluća da mogu pjevati. Na moj nagovor dala mi je Sumamed ( najjači antibiotik koji sam već popio prije 3 mjeseca ), a po pravilu, ne bih smio piti to sranje ako nije prošlo 6 mjeseci. Međutim , popio sam, kao i neke tablete za iskašljavanje. Znao sam da moram ozdraviti jer je brdo posla pred nama, cijela turneja je na pomolu, a ja nisam u top-formi...Nabrijan sam do kraja, a jednostavno, tijelo mi ne dozovljava da ispoljim svu energiju koja se taloži u meni, kao da kaže, stani , dosta, smiri malo. Ali ne možeš sa mnom , tvrdoglavcem. Do kraja. I gotovo.
I dođe ovaj vikend. U subotu smo imali dva nastupa, tako da sam nakon par sati sna, već u 2 po najvećoj toplini s bandom otišao na jednu tonsku probu, tada na jedan nastup, pa onda trči na drugi.Jeben tempo, vrućina i adrenalin. Za vrijeme drugog nastupa, poskočio sam i....pojavio se onaj stari, prokleti, davno zaboravljeni osjećaj...SRCE U GRLU....lupa kao blesavo...stišće u prsima...pluća ionako puna sranja , još me tjera da kašljem zbog onih tableta...hvata me strah...gledam ljude kako plešu i divljaju ispred nas, ne kuže ništa...govorim Tomiju kako me stislo, vidim mu na licu da se zabrinuo...moramo nekako set privesti kraju...ruke mi se znoje, hladan znoj me pere, pokušavam se pribrati i biti svoj... Stavljam osmijeh na lice...smijem se ...ne mogu disati, ali pjevam koliko mogu...imam osjećaj da mogu umrijet tu za dvije minute...i nije me briga...prolazi mi sto stvari kroz glavu...i što mislim? Ovo : ''jebote, kako ja ovo volim!! Vidi ove ljude...pogledaj ih kako su veseli...pogledaj koju priliku mi je Bog dao...da ostavarim svoje snove...teško mi je ...ali borim se ...ruke i dalje znojne...srce trese...ja i dalje osmijeh na licu, jedna ruka mi na prsima, ne vjerujem kako sranje lupa...kroz glavu mi prolaze stihovi Queena : ''The show must go on''...rekoh, ako i moram otići, nek me slomi tu, jebe mi se , umrijet ću u stilu...Razum mi govori, smiri se , stani. Ali ne. To nisam ja. Ja se na pozornici dajem do kraja. To me dovelo do tu. Nikada nisam štedio ni atoma snage. Neću ni sad. Moj život je jebeni rokenrol.



I gledam ljude. Nekolicina koja stoji sa strane kuži da se neki kujac događa jer ja ne pjevam cijelo vrijeme. Vidim da se i Neno prestrašio i pita me da li želim da mi ode po vodu.Kažem, ne, ok je...panika prolazi, pa se vraća. Govorim Nikoli da je pametnije da stanemo nego da se tu skljokam pred ljudima... Jebena borba...I kontam, vidi što je ljudima bitno , Cocktailsi rokaju , i boli ih briga za sve... borim se sa sobom..i tako jedno 15-20min...konačno završavamo set. Odlazim iza stagea, ovo sranje još uvijek lupa. Želim samo 5 min mira, samo što dalje od ljudi i totalnu tišinu. PSSST...



Nažalost, to ne mogu dobiti. Ruke preko ušiju i koncentriram se sam na sebe, na mir. I prolazi. Kroz nekoliko minuta dolazim k sebi. Sretan da sam još jednom pobjedio. Kasnije mi Sanja, majstorica shiatsua, pomaže da usmjerim energiju kamo treba i odradim nastup do kraja onako kako treba i kako se od mene očekuje...
I tada vidim koliko je ustvari hebeno kada ne staneš na loptu. Jednostavno valjda treba slušati upozorenja koje ti tijelo daje. Ako ste primjetili, ja samo jedno uvijek molim Boga: daj nam svima zdravlja.... Band je u naponu snaga, ponovno imamo takvu međusobnu energiju da mislim da nam velike stvari teko predstoje, i samo želim zdravlje za svih. Znam da sve drugo imamo sami. Samo nas gledajte!!!A nismo stali već više od 4 godine. Konstantno presing i ludi tempo. Drukčije više ne znamo. A znate koja je sreća u svemu ovome? To što znam da sam mnoge svoje osjećaje pretočio u pjesme koje mnogi znaju, žive s njima, vesele se i plaču, i koje nikada više ne mogu biti izgubljene. Ispričao sam neku svoju priču . Iskreno. Živim svoj san. I živjet ću ga dok god stignem. Nije me borga kad ću otić. Da me sutra ne bude, ostaju vam pjesme. Mnogo toga neobjavljenog čeka VAS u mojim ladicama, od toga se da sastaviti još nekoliko CD-a...kada odem, moj pepeo se mora prosuti iz aviona po Kvarneru, od Učke, preko Veprinca pa sve do Preluka...



može malo i preko Učke, i tamo je dio moga srca...i u Zagrebu je djelić...i u Dalmaciji...ma svuda...Nemojte misliti da ja mislim da ću brzo otići, jednostavno sam morao ovo objaviti javno, da ne bi bilo ''nismo znali'' ALI--- no sikiriki, Maurich prije svog stotog rođendana ne ide nigdje!!I svi vi, koji muku mučite sa svjim strahovima, pokažite im OVO:



i uživajte u životu punim plućima!

The show must go on! RSAAAJ!!!


Post je objavljen 28.05.2007. u 20:36 sati.