''Požuri se, Lexy! Kasniš!'', rekoh sebi.
Vukla sam se kroz hodnik, psujući Saši Ličini i Lujizi sve po spisku. Moja draga prijateljica je vjerojatno bila zaokupljena razmišljanjem o Tomu, pa me je zaboravila ujutru probuditi. A zbog jučerašnjeg sata metloboja, imala sam takvu upalu mišića da sam jedva stajala na nogama. Da stvar bude gora, prvi sat smo imali Napitke, a svi znamo kakva je Gligorićka kad joj netko zakasni...
Na nekoliko koraka ispred učionice, sve knjige su mi poispadale iz ruku jer sam se saplela o svoju pelerinu. Ne pitajte kako mi je to uspjelo...
''K vragu!'', uzviknuh, kleknuvši da ih pokupim.
''Lex, dopusti da ti pomognem'', začula sam glas iza svojih leđa. Okrenula sam se i ugledala Matta Harrisona, Luciusovog najboljeg prijatelja.
Kleknuo je na pod, skupio sve knjige i pružio mi ih. Kad sam ih uzimala, ruke su nam se dodirnule. Osjetila sam čudno zujanje u glavi. Prije sam bila jako zaljubljena u Matta, ali sam bila uvjerena da me je to prošlo i da sam sada zaljubljena u Luciusa... Zar zbilja? Hmmm...
''Hvala ti'', rekoh, trudeći se da zvučim kao da sam normalna (što nisam).
''U svako doba'', odgovorio je on. ''Pretpostavljam da sad imaš Napitke.''
Uzdahnula sam. ''Ne spominji, molim te. Što ti imaš?''
''Trebali smo imati sat Drevnih runa, ali nastavnica je morala nekamo otići, tako da smo slobodni'', reče Matt i nasmiješi se.
''Hej, to je sjajno!'', vrisnula sam. ''Jedan sat manje!''
Mrvica zdravog razuma mi je govorila da odem na sat Napitaka, jer inače mogu napisati oporuku.
''Pa, bolje da idem'', rekoh mu. ''Gligorićka će mi zavrnuti vrat. Bok!''
''Bok! Vidjet ćemo se večeras'', odvratio je.
Što misli pod tim ''vidjet ćemo se večeras''?, zapitala sam se, otvorivši vrata kabineta za napitke. Tamo me je dočekalo suočavanje sa vragom (Gligorićkinim namrgođenim licem) lično...
''Oprostite što kasnim, preminuo mi je hrčak'', rekoh joj, bacivši se u stolicu pored Lujize.
''Molim?'', zinu Gligorićka, ispustivši epruvetu sa slinom žabe krastače.
''Bacio se sa zgrade'', uvjeravala sam ju, dok su se svi oko mene valjali od smijeha, a i od smrada prouzročenog oksidacijom tekućine iz spomenute epruvete. Izgleda da sam prilično talentirana da zabavljam ljude, tj. nerviram nastavike.
Gligorićka je odmahnula glavom i zagnjurila lice u dlanove. ''Sunce ga ne ubilo, gospođice Slytherin, zašto ste uopće došli?'', kukala je.
Ignorirala sam ju i okrenula se Lujizi. ''Tebe ću srediti kasnije!'', rekoh joj.
''Sorry, Lex... '', šapnula je Lujiza, nabacivši svoj najslađi osmijeh.
''Ne pali ti to kod mene.''
Tog dana, satovi su ranije završili. Nisam znala točan razlog za to, ali mi je svejedno bilo drago. Ipak, poslije mi je Melody rekla da je naša poštovana ravnateljica naredila da se svi okupimo u Blagovaonici, pa mi se raspoloženje pokvarilo.
''Misliš da će nam reći istinu?'', upitala me je Lujiza, dok smo čekale da se slon u haljini (Monstrum) pojavi i održi svoj svjetski čuveni govor.
Napravila sam grimasu. ''Koju istinu?''
''Pa znaš... vezano za Alaseu'', podsjeti me ona.
''Ah, to... Pa, ne vjerujem'', rekoh. ''Vjerojatno će nas samo smarati''
Nisam pogodila, a nije ni Lujiza. Nekoliko sekundi kasnije, Monstrum se pojavi i sjede za profesorski stol. Opet je izgledala kao puding na dvije noge, ali sad je bilo nešto čudno na njoj... Nešto neobično. Na licu su joj se očitovali strah i zabrinutost. A ne bijes.
''Možda joj je ponestalo klope'', šapnu mi moja prijateljica Gabrielle Breath.
Nasmijala sam se. ''Vjerojatno.''
No, Monstrum je nervozno pljesnula rukama. ''Dosta! Ovo je veoma važno, tako da neću okolišati. Odlučila sam dodati još jedno već postojećim školskim pravilima koja ionako kršite'', reče ona, gledajući ravno u mene.
Lujiza i ja se pogledasmo. Džinovskih mu papuča Godrica Gryffindora, što smo sad napravile? Nije valjda saznala da smo joj mi podmetnule super-ljepilo na stolicu? Ili je čula za incident na satu Preobrazbe, kad sam isprobala sve uroke na Arsi?
''Super'', reče Gabrielle. ''Sad će nam zabraniti da dišemo.''
''Ili da jedemo!'', prepala sam se.
''Da li možeš misliti o bilo čemu drugom osim o hrani?'', upita Lujiza šapatom.
''Ne'', odgovorih.
Gligorićka nas je ošinula pogledom dok smo se vrpoljile
Međutim, Monstrum nastavi. ''Od danas je učenicima najstrože zabranjeno da se približavaju jezeru. Majstor Marko će večeras postaviti ogradu oko njega. I, upozoravam vas, ako samo čujem da se netko pokuša provući...'', zaprijetila je.
Pogledala sam u svoje prijatelje. Čuđenje i nevjerica su bili sve što sam uspjela pročitati iz njihovih lica. Bila sam podjednako šokirana. Monstrumovih mu ogromnih gaća, zašto ne bismo smjeli prići jezeru?
''Ja sad ništa ne razumijem'', rekoh Dante.
''Ni ja'', odvrati ona, odmahnuvši glavom. ''Zašto joj sad, k vragu, smeta jezero?''
Nisam znala što bih joj odgovorila. Nešto mi je govorilo da je ovo povezano s ubojstom koje se desilo u Hogwartsu. Imala sam čudan osjećaj...
No, i da je, kakve to veze ima sa mnom? Ništa nisam vidjela. Ništa nisam čula. Za mene je, kao i za sve ostale učenike, Alasea poginula nesretnim slučajem. Trudila sam se da ubijedim samu sebe u to, ali mi je bilo sve teže... Slike u mojoj glavi su se iznova i iznova vraćale. Kad god bih sklopila oči, njezino mrtvo tijelo bi ležalo preda mnom. Trudila sam se pobjeći, trudila sam se zaboraviti... Ali bez uspjeha.
''Lex, idemo vidjeti kakvu će ogradu napraviti majstor Marko'', iz razmišljanja me je dozvao Alexisin glas.
Nas dvije smo, zajedno sa ostatkom ekipe, izišle iz dvorca. Nedaleko od bistrog jezera, stajao je majstor Marko, najsmotanija osoba u povijesti smotanizma.
''Hej, majstore!'', pozva ga Peter.
''A, to ste vi!'', nasmija se on. Napravio je tako smiješnu ogradu, koja se svaki čas spremala da padne. To bi kao trebalo da nas spriječi da se približavamo jezeru.
Kad je ukucavao posljednji ekser, majstor Marko reče:''Da, ovo će ove male lupeže zadržati podalje od jezera!'' i onda se čitava ograda sruši...
''A možda i neće'', reče Lujiza.
Svi smo prasnuli u smijeh, dok je majstor Marko bjesnio i šutirao svoju kapu po travi.
Post je objavljen 28.05.2007. u 14:51 sati.