Zašto toliko jako želimo neke stvari u životu? Cak i kad ih zapravo nema, kada zapravo ne postoje temelji da su one ostvarive? Zašto toliko želimo stvari u životu koje ne možemo imati ili koje imamo a iz dana u dan se uvjeravamo da one zapravo ne funkcioniraju na onaj način na koji bi mi to htjeli, željeli, nadali se? Nadali se da jednom budu počele napokon funkcionirati tako kako ih mi zamišljamo...?
Zašto to ja uopće pišem sada? NEMAM KURČEV POJAM! Možda zato jer sam izgubio prijatelja noćas, možda zato jer sam ubio super osobu u sebi ali za neki veći cilj. Jer to je ono što nas tjera dalje u životu zapravo. Veći ciljevi. Visi ciljevi. Ali o tome ćemo malo kasnije. Prvo se pozabaviti već spomenutom tematikom.
Pretjerana zelja? Takav bumerang koji ti se vraća u facu i imaš osjećaj da udara s obje svoje strane simultano. Takav hladan tuš koji ostavlja onaj crveni mark na tebi nakon što uspiješ izdržati jedva 15 sec pod njegovim mlazom. Takav gorak okus u ustima koji osjećaš nakon što pokušaš pojesti grejpfrut uvjeravajući se kako je to zapravo prekrasno i ukusno tropsko voće. SUCKS LIKE AN ASS OF A GOAT WITH YOUR DICK IN IT. (been there, done that)
A zapravo, zašto to radimo? Jer pokušavamo opravdati svoj nekakav osjećaj koji smo stvorili u glavi, jer pokušavamo uzdići tu osobu koju smo nekako prirasli sami sebi srcu, jer pokušavamo spriječiti padanje neba na našu glavu brze nego što možemo izgovoriti "Udruga Predstavnika Generacijskih Idijota". Jer zapravo racionaliziramo svoje odluke u nadi da će nas one odvesti do pretjerano željenih stvari. Zapravo zakopavamo sebe sve dublje i dublje u onu jamu u koju smo prvotno zakopali onu kozu koju smo slučajno silovali i taj trenutak spremili duboko u područje nezapamćenog (zaboravljenog) u svom mozgu. A SVI SMO JEBALI KOZU BAREM JEDNOM U ZIVOTU (ili bile jebane kao koze) i to uopće nije ugodan osjećaj mimo jedine činjenice da smo izliječili jednu frustraciju i povrh toga dobili dvije nove... Mrzim taj dio toga svega, previše puta sam uzdizao druge ljude u nebesa da bi to uzdizanje palo brze nego što sam ih dizao u nebesa. Previše vremena je to razočaranje boljelo obrnuto proporcionalno nego što je ugodan bio osjećaj koji sam imao uz tu osobu dok sam si stvorio sliku o njoj. A svaki puta end result je bio isti. NULA. NIŠTA. NADA. NUL. ZERO. CERO. NOLLA. NOLL. Svaka stvorena slika je bila lažna. Svaka želja je bila neosnovana. Svaka potencijalno ostvariva zelja neostvarena. Svaka situacija slična ili čak i ista. Svaki pokušaj racionaliziranja uspješan i jadan. Sve dok te ne smrvi onaj osjećaj neispunjenosti tom cijelom situacijom. Sve dok te ne ubije onaj osjećaj ponavljanja i prepoznavanja događaja koji se ponavljaju over and over and over and over again. AND OVER AGAIN.
I zašto sam ubio super osobu u sebi noćas? Zašto sam izgubio prijatelja? Jer je to sve dio velikog plana, jer je to sve dio nekog većeg cilja, višeg cilja. Pogledajmo se u ogledalo i priznajmo si neke stvari. SVI mi želimo isto. LJUBAV. PAŽNJU. DOŽIVLJAVANJE. One trenutke u kojima nam se koža ježi na njegove/njezine usnice na našem vratu, one trenutke u kojima nam se osmjeh ne skida s lica. One trenutke u kojima zaboravljamo kako se zovemo, gubimo osjećaj vremena, dočekujemo izlazak sunca u zagrljaju osobe za koju znamo da smo se s njom trebali naći, spojiti, zbližiti a zapravo je to sve jedan vrlo loš tajming ili nedoživljeni san. Ja već polagano mirišem na nju, ona miriši po meni, drži mi ruke vrlo snažno, prsti isprepleteni i ne pušta ih, prislanja mi svoje lice na prsa jer je to trenutak u kojem znaš da zapravo pripadaš toj osobi i da je to taj trenutak gdje ti je neverbalno priopćila da taj trenutak želi da se ponavlja iz minute u minutu, sata u sat, danima bez prestanka. I zašto sam ja ubio super osobu u sebi noćas? Jer je to sve dio puno višeg cilja. Jer je to sve skupa jedna velika misija. A ona se zove LJUBAV, PAŽNJA, DOŽIVLJAVANJE! I ona se možda sad ne događa, barem ne meni, ali znam da će se jednom dogoditi. Jer sam ovim ubijanjem super osobe prema tebi zapravo rodio super osobu prema nekom drugom/drugoj. Jer sam ovim ubijanjem super osobe prema tebi zapravo ostao super osoba prema samom sebi. Barem onoliko koliko mi je dovoljno da se gledanjem u ogledalo još uvijek znam prepoznati, barem svoje temeljne principe. A to je bezuvjetna i neograničena ljubav prema osobi koju možda još nisam upoznao (a opet možda ni ne ću), iskrena pažnja i doživljavanje i prije svega iskrenost. Iskrenost je nešto što nas odmiče od prosječnog (neiskrenog) čovjek. Iskrenost, što je nešto što nas povezuje ili rastavlja. Iskrenost je nešto što nas čini uzvišenima, zapravo. Mogućnost da pogledamo sebi u lice i priznamo si neke momente. A i nekom drugom. Naravno, ako imamo savjest. Ali tu opciju ostavljam svakome ponaosob da preispita, kao što ostavljam svakome ponaosob da donosi zaključke o meni (svakome od nas) apriori ili da nas poželi upoznati i nakon toga zaključi kako je svaka od nas zapravo super osoba na svoj super i poseban način.
OSJECAM LI SE LJIGAVO pisanjem ovih redaka...???
MOJ ODGOVOR BI BIO: NI NAJMANJE! A znaš li zašto, moj najdraži blože? Zato jer sam upravo ovo jutro rodio novu super osobu u sebi. I svaki onaj prekrasan trenutak koji sam proveo uživajući u salati od krastavaca s češnjakom (vrhnje opcionalno) sam zapravo požalio drugi dan. Jer sam pogazio svoje temeljne principe ne konzumiranja salate. A ona glasi: NE JEDI SALATU KOJA TI SE PODRIGAVA NAKON KONZUMIRANJA! Zato se opcija konzumiranja, recimo, zelene salate čini primamljivija. Manje stresna. Manje nemoralna. Manje neiskrena prema samom sebi. Nije toliko ukusna i spektakularna kao salata od krastavaca ali definitivno nema onog gorko/kiselog podrigivanja nakon. Definitivno ta opcija nudi laganiji osjećaj u želucu, nema onog previranja. Nema onog nemira. Nema one neizvjesnosti predviđanja jačine podriga. Žgaravica ne peče. Nisi žedan nakon toga. Nemaš los aftertaste u ustima.
JER JEDINO BITNO JE OSTAT U SVAKOM TRENUTKU ISKREN PREMA SAMOM SEBI!!!
p.s. Sretan rođendan jednoj jako posebnoj salati od krastavaca koju poznam a možda, opet, ju nisam još ni upoznao...
Vaš Luzwei!
Post je objavljen 28.05.2007. u 08:38 sati.