Teško je biti dio nečega zabranjenog,nečeg što nema budućnost...
osjećati se skučeno u ogromnom prostoru...
gledati sunce,a ne osjećati njegovu toplinu...
dati zbog nekoga ponos i sramotit se...
moliti se za njegovu sreću pod cijenu svoje tuge...
živjeti sama protiv sebe...
ne voljeti sebe nego nekoga tko te ni najmanje ne osjeća,niti poštuje...
...dani,mjeseci prolaze,puno lijepih trenutaka...a onda jedna,dvije,tri hladne riječi zabole više od pljuske...oni sretni dani izgube se u maglovitim kutovima sjećanja...kao da ih nikada nije bilo...
Patim i plačem...i posljednja suza vrati me u život...I onda ponovo sve ispočetka,kao da ništa nije bilo,nadam se boljem,nadam se da će se promjeniti...i nedugo nakon toga opet kriva riječ i opet bol i po tko zna koja već ne prospavana noć...i tako u nedogled...Zašto? Zbog toga što sam slaba i ne mogu drukčije...a sve što tražim je da mi bude prijatelj...
Pokušam biti jaka,stisnut zube i uspijem,a nakon toga osjećam se još gore...Jer nekoga zaboraviti znači još više ga voljeti...Što više želim zaboraviti,to više mislim na njega... I onda opet njegov pogled,njegov osmijeh...dovoljno je da zaboravim na sve...sretna sam!
do slijedeće grube riječi.........
Post je objavljen 27.05.2007. u 23:54 sati.