Koliko sam bila blizu
kad sam vidjela slike svog života u nizu.
Blizu,da si život oduzmem
shrvana sam, a ništa da poduzmem.
Patim, patim, užasno patim,
al' lanac svog života nikako da shvatim.
Kako sudbina može biti tako ružna,
da plačem i kad nisam tužna.
Nijedna bol tijela,
nije jaka kao duša vrela.
Kad ona zaboli,......
UH!Kako ljudi mogu biti oholi....
U sebi sada jedan tračak nade nosim
koji neću nikad da zaboravima.
To je osoba koja me jedina ljubila,
koja me svom snagom grlila.
A ja sam to osijetila................................................
To je bila pjesma ,a sutra ću vam napisat nešto o sebi....
Post je objavljen 27.05.2007. u 23:10 sati.