Danas sam otrcao svoje, ali uz mjerenje pulsa. Iznenadio sam se jer moje dosadasnje trcanje je bilo penzionersko, naime, moram puno brze da bih ostvario pravi aerobni trrening, a to je prema mojim parametrima oko 140. Dakle kad mi je toliki puls onda je trcanje efikasno. Mjerio sam najprije trceci dosadasnjim tempom i rezultat je bio porazavajuci: samo 90, a to je ispod granice za zdravo srce. Odsad vise necu mjeriti korake nego samo puls koji ce biti 140 i vrijeme, koje ce biti oko pola sata.
Sjetio sam se starog kako sam na trecoj godini faksa prepricavao mu anegdote iz studentskog zivota. Nemam pojma gdje sam dosad pokopao ta sjecanja ali zabiljezit cu ih, premda ce vjerojatno mnogima izgledati nerazumljiva i cudnovata. Prva scena, na ispitu Transformatori kolega prica pricu o limovima i ulju, a profesor na to dometne 'Aha, onda dodamo ocat i napravimo salatu' Ja sam u tom trenutku puknuo od smijeha, nisam se vise mogao suzdrzati jer nisam od tako starog profesora takvo sto ocekivao. Druga scena na ispitu Teoretska elektrotehnika kad smo na usmenom ocekivali ocjene iz pismenog, a profa navalio s pitanjima. Ne bi li ga pokrenuo u zeljenom smjeru, moj kolega u jednom trenutku napomene 'Ali profesore, mi smo zadovoljni sa svojim ocjenama iz pismenog' A ovaj ce na to: 'Drago mi je to cut' Jedva sam se tada suzdrzao od smijeha, iako sam takodjer, kako sam vjerovao, bio u nezavidnoj situaciji.
Ali tu je jos jedan fenomen dosao do izrazaja. Naime, kad sam poceo razmisljati o odgovorima na pitanja, aktiviralo mi se odnekud znanje i raspisao sam se s nekim izvodima, formulama i shemama za koje uopce nisam bio svjestan da znam. Ispalo je da je profesor potaknuo nase znanje kojeg uopce nismo bili svjesni da posjedujemo, odnosno da znamo puno vise nego sto mislimo.
Da, sve sam to ja prepricavao svom starom, a njega je to nasmijavalo jer je i sam prosao studentske dane, u svoje vrijeme...
Post je objavljen 26.05.2007. u 22:22 sati.