Eto, prošlo je. Još godinu dana. Svibanj. Još malo pa gotovo. Kao i već tri godine unazad, bar koliko se sjećam, moje računalo dobije napadaje, koji kulminiraju u svibnju. Baš kad ne treba. Bez obzira na mjere predostrožnosti koje poduzimam. Tu nam se horoskopi jednostavno ne podudaraju. U opoziciji smo. I to traje. "Mene svaki sluša..." veli moj remonteraš. Zavidim mu.
Moje dijete je proslavilo 7. rođendan. Eno ga, još se oporavlja u krevetu. Ružilo do 4 ujutro, nakon što je sa svojim prekonoćnim gostom iza divljeg tuluma opuštajući se uživalo u Pink Pantheru, Putovanju u svemir. Nikad dosta. Za to vrijeme majka je dovršavala čišćenje stana, prala preostale prozore, vješala čisto oprane zavjese (da ih ne moramo peglat!). Došlo mi je oko 2 da se prihvatim maljanja, ali tu bi mi trebalo dosta svjetla, a susjedi su ionako kvalitetno pretrpjeli razglas do 9 navečer. Konkurencija "Hladnom pivu" na Šalati. Dakle, vrijeme je bilo da se uzme daljinski u ruke i preuzme kontrola. Sad je dosta. I taman ja zaronila u dubine a kad tamo, škripa stolca, tapkanje. Pogledam na sat - 4 ujutro! Moje dijete zauzelo položaj sa stolcom na terasi. "Ne mogu spavati. Ptice su počele cvrkutati i ne čujem ih dobro u sobi. Hoću ih čuti i gledati zoru".
Sjećate se kad ste bili mali, onih uzbuđenja, preumorni ste već, preuzbuđeni, kao da vam se cijeli svijet otvara? Ne želite nešto propustiti ni za što na svijetu? Divno...
Vrijeme je da zapakiram računalo. Nadam se da ću se uskoro vratiti. S računalom koje radi. Malo brže. Već mi je prislonilo pištolj. Ok. Idem.
Kad ću ja na remont?
Post je objavljen 27.05.2007. u 09:46 sati.