E...pa pošto ste svi bili tak dobri i ostavili mi hrpu komentara...evo vam nastavak...uživajte...POZZ
Sljedećeg dana već ujutro sam krenula do njegove kuće s narukvicom i namjerom da mu je vratim. Kada sam došla pred tu kuću, nije više bila kao jučer…onako gospodski, bogatunski. Bila je i dalje velika, ali pomalo starija. Ma vjerojatno sam krivo vidjela u mraku, tada sam mislila. Pozvonila sam. Van je krenula neka starica, izgledala je slomljeno, fizički i psihički.
'' Koga trebate? '' rekla je tiho, gotovo plašeći se.
'' Ovaj… Dali je Marko tu možda… Jučer je zaboravio ovu narukvicu kod mene… '' nastojala sam biti ljubazna. Tada me starica pogledala tim svojem uplašenim očima i stade plakati. '' Gospođo… Što vam je? Nisam mislila ništa loše. '' govorila sam zabrinuto. Ona skupi snagu i podigne tu svoju malu glavicu i tiho, kroz plač, reče :
'' Dušo… Marko je umro prije 3 godine. Ubili su ga… I njega i njegovog oca. Jedino mi je ova kuća ostala… Nemam više snage… '' i okrene se i jedva potrči natrag u kuću. Gledala sam u nju kao tele u šarena vrata. Nisam znala što da napravim : dali da se smijem ili da plačem. Narukvicu sam spremila u džep i zbunjeno krenula u onaj mračni kutak ulice. Sjela sam na neku stepenicu neke stare i napuštene zgrade.
'' Oprosti mi. '' čula sam nečiji glas. Podigla sam glavu i ugledala Marka. '' Ma ako je ono istina… Nemam ti što oprostiti… Samo me zanima kako to da si živ… '' govorila sam dok mi se suza spuštala niz lice. '' Ja nisam živ. Moja duša samo ne počiva, nego luta okolo i to me čini takvim. '' rekao je tiho i sjeo pored mene. '' Donijela sam ti narukvicu. '' hladno sam uzvratila pružajući mu narukvicu. '' Ne, ti ju zadrži. Ako sam ti ikako postao drag… '' rekao je. Ja sam se samo beznadno nasmijala. Tada me čvrsto uhvatio za ruku i počeo me voditi u sve veći i veći mrak ulice. '' Pusti me! '' opirala sam se, ali uzalud. Kada me je doveo u takav mrak, da više nisam ni prst vidjela pred nosom, uhvatio me je za glavu i rekao : '' Sad ćeš vidjeti ono sve što sam ja vidio! ''
Odjednom su mi se počele prikazivati svakakve slike u glavi. Vidjela sam kako je ta mračna ulica prije bila zapravo jedna od najljepših ulica grada, sve dok se u jednu kuću nisu uselili neki sotonisti koji su napali Markovog oca zato što je jedan dio svog života posvetio Bogu. Namjera im je bila ubiti cijelu obitelj, ali samo su uspjeli ubiti oca i Marka. Marko je imao samo 21 godinu kada su ga ubili. I to su ga ubili na okrutan način kao i njegova oca. Oteli su ih i oboje razapeli na križ i rezali ih i polako pustili da krvare i umiru. Nisam to više mogla gledat. Samo sam čvrsto uhvatila Mrakove hladne ruke i maknula ih sa svoje glave. '' Dosta! '' vrisnula sam i pala dole na pod. Marko je kleknuo, zagrlio me i pomogao da se dignem. '' Sve to… Žao mi je zbilja… '' promucala sam. On je ostao šutjeti. Gledao je negdje svojim, sada tako tupim i bezosjećajnim pogledom. Nisam ga htjela uznemiravati. Samo sam se okrenula i otišla, no on nije krenuo za mnom iako sam mislila da hoće.
Beznadno sam gacala do svoje kuće, dok nisam ušla, napunila si kupku i krenula opustiti mozak od svega.
Tako je prošlo već 8 godina. Ja sam postala pravnica, možda čak i najveći odvjetnik u gradu. Od onda Marka više nisam viđala, samo u svojim snovima.
Jednom prilikom na mome poslu, pojavio se neki lik srednjih godina koji je tvrdio da je nešto u srodstvu sa jednom staricom koja je na samrti, sama u svojoj kući, koja bi trebala biti njegova kada ona umre. No ta jadna starica je uporno tvrdila da joj on nije nitko i ništa i da ne daje svoju kuću. Naravno, ja sam dobila posao braniti toga čovjeka na sudu. I uspjeli smo, kuća je bila njegova. Jedino što me mučilo to što mi je ta starica jako poznato, kao da sam ju negdje vidjela. I kada sam napokon imala priliku vidjeti tu kuću, shvatila sam da je to kuća pokojnog Marka. Vidjela sam kako jadnu staricu odvode odatle i kako se pokvareni čovjek kojeg sam ja branila smije kao da je cijeli svijet njegov. Tada sam znala što sam napravila. Preda mnom se samo odjednom pojavio Marko, i onim svojim predivnim smeđim očima…pogledao me kao da sam ju ubila. Jedino što je tiho rekao bilo je :
'' Kako si mogla ? ''
Ja sam ga pogledala suznim očima i ruku mu stavila na rame želeći mu objasniti, ali on se odupro. '' Pusti me! '' rekao je kroz zube. '' Marko… Znam što sam učinila, ali nisam znala za koga sam… '' rekla sam dok mi se teška suza spuštala niz obraz. Čudno je to bilo… Nisam nikada vjerovala da duhovi postoje, a kamoli da mogu zauzeti veliki dio tvojega srca. Taj dan sada pamtim kao najgori, a ujedno i zadnji dan moga života. Nisam si mogla oprostiti tu bol… Tu grešku niti taj staričin tužni i iznevjereni pogled, baš kao i Markov. Te večeri sam se popela na vrh svoje zgrade, u bijeloj spavaćici i s onom crnom narukvicom koju mi je Marko dao prije 8 godina. Čvrsto sam je uhvatila i pustila svoje tijelo u ponor. Najednom sam se našla dole, na hladnom betonu. Oči su mi bile ukočene i nisam se mogla micati… Kao što nisam više čula svoje srce kako kuca. Samo sam vidjela Marka kako stoji ispred mojeg tijela. Uhvatio me za ruku i najednom sam se ustala. Pogledala sam dole na beton i vidjela svoje mrtvo tijelo. Izgledala sam kao kakav vampir, blijeda, smrznutog pogleda…
Marko me je uhvatio za glavu i rekao : '' Sada ćeš moći lutati kao ja. ''
Nije mi izgledao kao da se ljuti. Uhvatio me za ruku i najednom smo oboje poletili. Bilo je to prekrasno… Gledala sam sa visine kako ljudi promatraju moje beživotno tijelo...
Iako još sada lutam mračnim ulicama grada, zajedno sa Markom, još uvijek mi u ušima odzvanja ono pitanje, onaj pogled : KAKO SI MOGLA?
Post je objavljen 26.05.2007. u 18:11 sati.