Smračio joj se pogled. Kao i Lovac, nisam ništa razumjela.
- …ne, Elena neće biti sretna kad ga sretne. Noćas umire jedan veoma blesavi vukodlak. - objavila je svečano zaključivši.
- O čemu govoriš? Noćas sam ja tvoj protivnik! - nasmijao se histerično, bolno pritišćući pod plaštem ranu koja je, to sam tek tad primijetila, pod njim ostavila male lokvice krvi na bijelome podu; sitnica za kakvu Akerashi zaista nije marila.
- Uzet ću njega za protivnika, ti odmaraj. - rekla je odlučno. - Ovdje ima i ljudi, nađi nekoga i reci mu neka ti se pobrine oko te ozljede. - ogledala se oko sebe. - Nije te ugrizao, preživjet ćeš. - odmjerila ga je, nakon čega se pretvorila u šišmiše i odletjela van u tihu noć, nenarušenu krvi čudovišta što će u njoj teći i ostati tajna.
Teže ranjen u borbi s odbjeglim vukodlakom nego je htio pokazati dok ga bol još ne bijaše savladala, Sullivan je prigušeno viknuo zatvorivši oči i zaustavivši dah jer ga je boljelo disati, zateturavši i stišćući ranu, te ispljunuo puna usta krvi. Očajno, uplašeno zadrhtavši, prignuto je promatrao crvenu mrlju, sluteći kako bi mu ozljede mogle donijeti nemilu smrt koje se bojao. Brzo sam otrčala do njega, želeći mu bilo kako pomoći, ne mareći što možda nije u mojoj moći spasiti ga. Zagrlivši se s obje ruke, grčevito je pokušavao zaustaviti krvarenje, što mu nije uspijevalo; pod njim se širila sve veća lokva, u koju sam ugazila prišavši mu sa strane. Primila sam njegovu lijevu ruku obgrlivši se njome oko ramena i pridržavajući je da tamo i ostane, a svojom desnom obgrlivši njega, pomažući mu da se ne sruši, na što mi je uputio zahvalni pogled čija bol me sledila, jer iako nisam mogla puno pomoći kao nesigurni potporanj njegovoj težini, bilo je dovoljno da ostane na nogama. Rana je bila uistinu velika, pružala se u obliku dubokih ogrebotina, čija se zastrašujuća stvarna dubina nije mogla vidjeti jer su bile ispunjene krvlju, po cijelom poprsju. Vukodlak mu je bio zacijelo razderao neke važnije organe, očito i pluća, zbog kojih je ranjenik nehotice ispljunuo krv po meni, gubeći svijest iako nisam imala dojam kako će se srušiti jer mu je moja slabašna tjelesna potpora više služila psihički nego fizički. Zvala sam ga po imenu, moleći ga neka ne umre, gotovo vrišteći užasnuta i uplašena, ali on se u mukama nije mogao obazirati na moj očajni glas koji ga je održavao budnim.
- Makni se, molim te makni se od mene! - uspio je protisnuti zajedno s krvi koja je završila na mojim prsima. Naježila sam se ponovo vidjevši krv, osjetivši je na sebi i posvuda oko sebe, želeći neka njegove muke prestanu krvariti. Nisam razumjela zašto me tjera, pretpostavivši kako ne zna što govori. - U opasnosti si, mirišem krv! - šapnuo je ne otvarajući oči.
- Krv je tvoja, trebaš pomoć! - odvratila sam izrekavši očaj, manje prisebna nego ozlijeđeni dhampir.
- Oprosti mi… što te tjeram… Mira… - govorio je isprekidano dok mu se tanki, grimizni mlaz krvi cijedio niz četvrtastu, elegantno usku bradu, blijedu i već sasvim zamrljanu crvenim životom. - Nisi sigurna… uz mene… dok osjetim… krv… - završio je mučno hvatajući zrak, bolno me gledajući svojim tamnim očima, više žaleći što ja prisustvujem ovoj stravi nego što je on osjeća u razderanom mesu i vlastitoj krvi koju je gubio, krvi u kojoj smo oboje stajali zakrvavljeni i uplašeni.
Kad sam uzela zraka želeći viknuti upomoć najglasnije što sam mogla, naglo me odgurnuo od sebe, krivo procijenivši zašto vičem, zamagljena uma misleći kako mi je naudio zbog krvi oko sebe ne bivajući gospodar svojih djela. Jedva vrativši ravnotežu, začula sam brze korake kako se približavaju (…)
Ispričavam se za dužinu posta, ionako nije dovoljno dugačak da se sasvim shvati o čemu se radi. Ako sam ovime ikoga iznevjerio zbog pomanjkanja oduženih osjećajnosti, sjetite se da vam zapravo nisam ništa dužan. I nadam se da ćete primjetiti kako je naslov čudan...
Post je objavljen 25.05.2007. u 00:06 sati.