Nedavno sam bila sa društvom i pila kavu na jednoj lijepoj terasi u centru grada.
Dan kao i svaki drugi, karakterističan za ovo pretoplo ljeto. LJudi prolaze ulicom u svojoj užurbanosti. Uslijed razgovora prilazi nam bakica sa stručkom cvijeća. Poznajem je od prije. Znala sam je viđati u banci i na ulici. Starica je sa osmjehom prilazila prolaznicima, slučajnim šetačima ili ljudima zabavljenim ispijanjem kave u kafićima i nudila stručke cvijeća. Bilo je tu ljubičica, ciklama, katanfilića....ovisno o godišnjem dobu. Starica je hodala po vrućini i prodavala cvijeće.
No uz svaki buketić darivala je predivan osmjeh. Uvijek nasmijana i strapljiva. Polako hodeći obilazila grad.
Zašto pišem o tom? Možda zato što je jedina ona taj dan imala osmjeh, možda zato što je baš ona bila toliko strpljieva , čak i kad ništa nije prodala osmjehivala se toplo i ljubazno.
Pomislih kako nam je zaista malo potrebno u životu. Dovoljno je darivati osmjeh i malo strpljenja i sve će biti ljepše.
Toliko puta smo u žurbi, trci, toliko puta vičemo jedni na druge bez razloga, nervozni i ljuti..
Možda bismo trebali poput starice sa cvijećem usporiti, osmjehnuti se drugome.
Istina je da je tempo života neizdrživ. Problemi dolaze sa svih strana i po nekad nam se čini da nećemo izdržati.
No darujmo osmjeh jedni drugima čak i kad nam je teško. Siguran sam da će nam se osmjeh uzvratiti.
I onda će sve biti lakše i ljepše.
Kupila sam stručak cvijeća i darivala ga mojoj maloj plavuši....koja se osmjehnula vidjevši šareno cvijeće....
Svima koji ovo čitate darujem velik i topao osmjeh od srca....
Post je objavljen 31.05.2007. u 10:21 sati.