Von dem Gleichnissen
Viele beklagen sich, dass die Worte der Weisen immer wieder nur Gleichnisse seien, aber unverwendbar im täglichen Leben und nur dieses allein haben wir. Wenn der Weise sagt: »Gehe hinüber«, so meint er nicht, dass man auf die andere Strassenseite hinüber gehn solle, was man immerhin noch leisten könnte, wenn das Ergebnis des Weges wert wäre, sondern er meint irgendein sagenhaftes Drüben, etwas was wir nicht kennen, was auch von ihm nicht näher zu bezeichnen ist und das uns also hier gar nichts helfen kann. Alle diese Gleichnisse wollen eigentlich nur sagen, dass das Unfassbare unfassbar ist und das haben wir gewusst. Aber das womit wir uns eigentlich jeden Tag abmühn, sind andere Dinge.
Darauf sagte einer:
Warum wehrt Ihr Euch? Würdet Ihr den Gleichnissen folgen, dann wäret Ihr selbst Gleichnisse geworden und damit schon der täglichen Mühe frei.
Ein anderer sagte:Ich wette, dass auch das ein Gleichnis ist.
Der erste sagte: Du hast gewonnen.
Der zweite sagte: Aber leider nur im Gleichnis.
Der erste sagte: Nein, in Wirklichkeit; im Gleichnis hast Du verloren.
(Izvor: Franz Kafka: Die Erzählungen, Originalfassung, Hrsg. R. Hernes, Frankfurt/M, 1996, S. 463.)
O parabolama
Mnogi se žale da su reči mudraca uvek samo parabole i da se u svakodnevnom životu ne mogu upotrebiti, a mi imamo samo taj jedini život. Kad mudrac kaže: „Pređi preko”, on ne misli da treba preći na drugu stranu, što bi se još i moglo postići kad bi rezultat bio vredan pređenog puta, nego misli na neko legendarno Preko, na nešto što ne poznajemo, što ni on ne može pobliže da opiše i što nam, prema tome, ovde ne može biti ni od kakve pomoći. Sve te parabole žele, zapravo, reći samo to da je nepojmljivo nepojmljivo – a to smo znali. Ono, međutim, sa čim se svakoga dana mučimo, nešto je sasvim drugo.
Na to će jedan reći: „Zašto se branite? Kad biste slušali parabole i postupali kako one kažu, i sami biste postali parabole, pa se već sami tim oslobodili svakodnevnih muka”.
Drugi reče: „Kladim se da je i to parabola”.
Prvi reče: „Dobio si”.
Drugi reče: „Ali, na žalost, samo u paraboli”.
Prvi reče: „Ne, u stvarnosti; u paraboli si izgubio”.
Prevedimo to još jednom, doslovnije, kako bismo skrenuli pažnju na pojedine Kafkine izraze:
Mnogi se žale kako su reči mudraca uvek samo priče [Gleichnisse], ali neprimenljive [unverwendbar] u svakodnevnom životu, a mi jedino imamo samo taj. Kad mudrac kaže: Idi Preko [hinüber], ne misli on da treba preći na drugu stranu ulice [auf die andere Strassenseite hinüber gehn solle], što bi se još uvek moglo izvršiti, kad bi ishod puta bio vredan, nego misli on na nekakvo, kao iz priče Preko [Drüben], nešto što mi ne poznajemo, što ni od njega ne može biti bliže označeno [nicht näher zu bezeichnen ist] i što nam dakle ovde nikako ne može pomoći. Sve te priče [Gleichnisse] samo hoće da kažu da je neshvatljivo neshvatljivo [das Unfassbare unfassbar ist], a to smo znali. Ali ono s čime se naprosto mučimo svakog dana druge su stvari [sind andere Dinge].
Na to reče jedan: Zašto se bunite? Da ste sledili priče [Gleichnissen], i sami biste postali priča [Gleichnisse] i time se već oslobodili svakodnevnih muka.
Drugi reče: „Kladim se da je i to priča [Gleichnis].
Prvi reče: „Dobio si.
Drugi reče: „Ali na žalost samo u priči [Gleichnis].
Prvi reče: „Ne, u stvarnosti [Wirklichkeit]; u priči [Gleichnis] si izgubio.
Post je objavljen 25.05.2007. u 00:31 sati.