Evo,napokon novi postek,kad ga tako jako želite.Ali da vas odmah na početku upozorim,nemam o čemu pisati jer se niš aznimljivo događa u mom životu.Ili možda ima....
Ne znam ni sama.Najbolje je da vam ispričam jednu priču.
Vrjieme radnje: otprilike od početka ove godine,2007.
To je bilo vrijeme kada nisam bila u nikog zaljubljena,dok se nije pojavio ON!Život mi do tada nije imao smisla,izgubila sam vjeru u ljubav.Ali u jednom trenutku sam shavtila da sam zaljubljena u njega.Ponovo sam dobila vjeru u ljubav i veselila sam se svakom novom danu.Radovala sam se životu.Cijeli dio mog srca je pripadao samo NJEMU.
Sve je to bilo lijepo da u moj život ,prije jedno mjesec dana nije došla druga osoba.U početku nisam ni shvaćala da mi se sviđa..no kasnije...kad bi ga vidjela...a to je bilo svaki dan...srce bi mi jače i brže kucala....osjećala sam se...sretnom.Niotkud se pojavio...a zauzeo je 50% moga srca.Možda i više,nisam sigurna.Jer drugačije je kad nekog vidiš svaki dan.I sve je to bilo .S ovim prvim sam bila koliko-toliko u dobrim odnosima i još uvijek je bio moja velika ljubav.Ovog drugog nisam ni upoznala,nije ni bitno,on me nije zamjećivao.Ni dan danas to me ne zamjećuje.
O njima sam mislila dan i noć,svaki sekundu,pod nastavom nisam bila skoncentrirana,po bilježnicama sam ispisivala njihova imena...Sva sreća,uz mene je uvijek bila Lidija koja mi je podrška u svemu.
Ali jednog dana,zapravo,prije otprilike tjedan dana,nešto se promijenilo.Prošlu srijedu prije kemije,jedan učenik naše škole,nazovimo ga ...ON 3 ...gledao je u mene i Lidiju cijeli odmor.Meni je to naravno bilo smiješno,ali to se nastavilo i idući dan...i idući....I meni i Lidji je to bilo smiješno.Znam da to malo glupo izgleda,ali,on je išao za nama.Dat ću vam primjer.U petak,mi izlazimo iz informatike koja je na 2 katu ,i siđemo na prvi kat.Za 2 minute,on se sa svojim frendom spusti na 1 kat,prođe kraj nas,otiđe na drugi kraj hodnika i prođe na kat.Isto to se ponovilo sljedeći odmor samo što smo mi bilo na 3 katu.Stalno je gledao u nas.Da ste ga vidili,znali bi o čemu pričam.U četvrtak smo ja i Lidija pod biologiom pričale o njemu i njegovom frendu i shvatile da on ide 4 razred što znači da je maturant,a za one koji ne znaju,maturantim škola završava ove godine 24.5.Bila sam tako tužna kad sam shvatila da ga za tjedan dana neće bit.O njemu sam razmišljala cijeli vikend,stalno mi je bio u glavi iako ja to nisam htjela.On je postao razlog zbog kojeg idem u školu sretna,veselila sam se svakom novom školskom danu jer sam znala da ću ga vidjeti.On i njegovom osmjeh su me očarali.
I jučer sam mislila da mi je to zadnji put da ga vidim.No danas se pojavio u školi,iako sam ga na kratko vidjela,bila sam sretna.Bar dok...bar dok nisam shvatila...U trenutku kad sam napustila školu...shvatila sam da mi je danas bio zadnji put u životu da ga vidim!Jeli to moguć?Je li moguće da je to istina?
Zašto?Zašto je tako?Zašto drage osobe odlaze tako brzo.Nisam ni shvatila svoje osjećaje dok me Lidija nije danas upitala dal sam ja zaljubljena u njega.Ja sam brzinom svjetlosti odgovorila ne!
Ali kad sam razmislila...Joj ljudi ja ne znam što ću bez njega!Jako sam tužna!Ne želim više u školu!Ne znam kako će to sutra izgledat kad dođem u školu a on ne bude tamo!Ne znam šta da radim!On me puno stariji,negdje 4 godine vjerovatno,ali meni to nema veze!Kako da izađem iz ovog beda!Ja ne želim više u školu,nemma više razloga!Nemam!!!I zato ako ne budem dugo napisala nov post,nemojte se čudit,nemojte me osuđivat ali ja jednostavnp u svojoj glavi moram posložit neke stvari.Ne znam više tko mi koliko znači...prema kome šta osjećam,ne znam više ništa!Ako netko ima nekakav,bilo kakav savjet nek mi ga kaže!
Trebav VAŠU pomoć!
Hvala na komentarima,super ste mi
Post je objavljen 24.05.2007. u 14:46 sati.