Marketing
VRIJEME ZA PAMĆENJE (zadaćnica)
Hm, kako da započnem? Opet nova zadaćnica, nova tema, a ja se raspadam u tolikoj mjeri da ne mogu raditi ono što najviše želim – pisati.
Ne mogu drugima pokazati osjećaje, prenijeti im poruke, koje se samo pisanjem mogu izreći. Ne mogu sve umjetnosti i znanosti pobijediti jednom: pisanom riječju. Želim riječima rascijepiti atom, pričom pobijediti silu težu, izazvati vaše suze i smijeh jedva vidljive, poput utvare, ali ipak postojane. Želim vam obznaniti sve svoje tajne, želje, strahove, snove, uspomene – i one za koje ja nisam znala da postoje, želim vam to sve otkriti pisanjem, nečim vječnim. Želim biti slobodna.
No zapela sam u trenutku, u odrastanju. Možda sa svima vama.
Ali ipak, u nekom još uvijek netaknutom dijelu mog jedinstvenog uma, s lucidnošću svojstvenoj noći, kada se javljaju duhovi i muze oduzimajući san, mogu zaključiti da ovo zaista jest vrijeme za pamćenje, kao još samo neko u životu…
Zašto?
Jer su nam ludosti i lijenosti opravdane, smijeh nam je nesputan, obavijen slatkim brigama, sloboda je još uvijek tako prostrana da joj se ne vide opasne granice, želiš bježati i biti tu, noći su naše neprospavane, dani umorni, slatke ljubavne gorčine su konstantno prisutne, čuvstva nam se bruse, spoznajemo dobro i zlo…
Sve je relativno, no za nas je još relativnije, vrijeme tako rijetko postoji, i kada ga ugledamo i spoznamo, zgromi nas…
Ovo naše vrijeme je vrijeme bez odgovornosti, kada bez grižnje savjesti još uvijek imamo i možemo koga okriviti, jer nam kontrola nad životom nije potpuna, drugi nas tješe i paze, mi to tek učimo raditi, još uvijek smo prevrtljivi, kročimo slatkim putem ka grijehu, ali imamo i ljepšu spoznaju da se uvijek možemo vratiti, rastreseni smo, živimo u svom svijetu… Demoni i strah nam još nisu evoluirali na najvišu razinu, možemo se uspješno nositi s njima.
No i mi smo bića, živa, koja dišu, s razumom i sposobnošću voljenja…
Dakle, kulise su postavljene, didaskalije napisane, ti si na pozornici, dok dio publike spava, dio te sluša, drugi su opet tu samo zbog znatiželje, tuđeg nagovaranja ili zbog neprisutnosti nečeg zanimljivijeg u njihovim životima.
Ti govoriš svoj tekst, plešeš i mičeš rukama kamo te uzice navode, no u svakom trenutku možeš zbaciti masku koja te sputava, iznenaditi publiku i započeti vlastitu, jedinstvenu improvizaciju.
Možeš voljeti kao da ti nitko nikad nije nanio bol. Možeš plesati kao da te nitko ne gleda. Možeš pjevati kao da te nitko ne čuje. I možeš živjeti kao da je Raj na Zemlji. Možeš se smijati ostalim glumcima jer se ponavljaju, zapeli su, a ti se migoljiš, i jednom ćeš opet biti slobodan.
I taj put ka slobodi, sve dok ga budeš u mogućnosti prelaziti, bit će vrijeme za pamćenje.
Post je objavljen 24.05.2007. u 10:55 sati.