Nevjerojatno je to koliko ljudi voliš i koliko ljudi tebe voli; ali sada kad mi je najteže nema nikog... ne želim nikog za utjehu...
Osjećam se tako sama, kao da stojim na nekoj pruzi, da vlak prepun putnika koji me žele povrijediti juri prema meni... a ja samo stojim... nepomično... znam da će brzo završiti, da neću ni osjetiti... i nitko neće osjetiti- svi će samo zaprepašteno gledati, ali nitko neće potrčati da me spasi; nitko neće zaplakati ili povikati moje ime... samo će stajati i gledati moj slom... i bit ću sama
Sada sjedim SAMA, pišem ove besmislene riječi, koje ako netko i pogleda pomislit će : " Bože ova je jedna od onih klinka koja brije na samoubojstvo i takve gluposti" ?!
Nije tako ... ni blizu... zapravo živim neki prosječno dobro-loš život; ali jednostavno nemam nikoga kom bi ispričala ove riječi... naizgled je sve u redu... uvijek dijelim savijet, nikad ga ne tražim...
Takva ću i ostati...
...iz tih razloga otvaram ovaj blog... pišem svoja razmišljanja... netko to vidi... možda i shvati...tako ću se napokon povjeriti nekom, a opet ostajem anonimna.... ali ću izbaciti taj prokleti grč iz sebe... to ludilo koje me guši u grlu...
... tako ostajem samo neosjetljiva ja... sretna cura koju ništa ne muči...te bi izbacila curu koja plače čim zatvori vrata svoje sobe....
toliko o optimizmu u prvom postu...
Post je objavljen 23.05.2007. u 21:42 sati.