08. 09. 1990. - 14. 05. 2007.
Imala je samo 16 godina... A u srijedu smo je pokopali.
Nešto tako strašno nisam vidjela godinama... Kad malo bolje razmislim, shvatim da nisam nikad.
Zvala se Martina, išle smo u isti razred skoro dvije godine. Ona je bila jedno od rijetkih bića tolike nježnosti, neizmjerne. Kada smo čuli što se dogodilo nismo mogli vjerovati. Ja nisam. Nitko nije.
Blili smo na izlazu iz škole nakon 6. sata, dogovarali se kamo ćemo na kavu, a tada je stigla užasna vijest. Cure iz drugog razreda lovile su nas po školi da bi nas pitale tko je ta mala Martina. A onda su nam rekle nešto što je svakoga od nas promijenilo i obilježilo za cijeli život... Martina i njena mama poginule su na cesti nekoliko sati prije.
Šokirale smo se. Nije nam bilo ni na kraj pameti da bi se nešto tako moglo dogoditi bilo gdje blizu, a kamoli toliko blizu. One su bile tako dobre... Dogodilo se tako nenadano, nije bilo nikakve najave, nikakve pripreme za neki tako strašan događaj... Taj dan nisam bila u stanju razmišljati o bilo čemu drugome osim o njima dvjema, o Martini i Aniti. Po glavi su mi se vrtjela teška pitanja, zašto one, zašto sada, kako to, je li moguće... Čim sam čula nazvala sam svoju prijeteljicu koja je s Martinom išla u osnovnu osam godina. Upozorila sam je da sjedne, jer nisam znala kako da je drugačije pripremim ono što joj imam groznu obvezu prenjeti. Njena reakcija je bila također nevjerica, kao i kod svih ostalih.
Sljedeći dan je u školi bilo užasno. U pušioni je vladala grozna tišina, svi su šaptali kao da ona spava i nitko je ne želi uznemiriti, da se ne bi probudila onako krhka iz svog sna. To je bilo grozno, a nije postajalo nimalo bolje, nego užasno gore.
Svi su hodali kao duhovi, blijedi i ukomirani. Dečki su bili pokošeni.
Došli smo na prvi sat, ušli u učionicu, i jedino što se čulo bili su jecaji cura, očajnih, s razočaranjem, kao da su očekivale da će netko reći da je sve to užasna, odvratna šala. Ništa od toga. Profesorica je plakala, i to upravo ona koja je tvrdila da hrvatskim cestama ništa ne fali. Dala nam je pismo, pismo koje je naša razrednica sastavila kad je čula. Bilo je predivno... Najviše me pogodo onaj dio u kojem se obraća Martini kao nježnom anđelu. Na to se više ni ja nisam mogla pretvarati, pustila sam suzu. Tada je u učionicu ušla Matea. Ona je bila s razrednicom u cvjećarni, kupile su predivan bijeli cvijet. Stavili smo ga na njeno mjesto u klupi. To je bilo poražavajuće.
Nakon sat sam tražila Valentinu, njenu sestričnu. Rekli su mi da piše zadaćnicu. Na temu ˝život je san˝. Je li?
Sljedeći sat imali smo dugu profesoricu, koja se svim silama trudila da ne pusti suzu. Zato smo s njom nešto pokušali raditi, iako i nismo baš bili u stanju.
Za sljedeći sat smo imali najavljen ispit - ništa od toga. Nitko nije bio u stanju držati papir i olovku pred sobom, a kamoli razmišljati. Bili smo u transu, svi osim jednog debila, Vedrana Petrovića, koji je bio toliko nepristojan da se počeo smijati. Njemu ona nije ništa značila u životu, on ju je zajebavao kad god je stigao, i to zbog njezine povučenosti, i njemu je jedini problem bio otići na sprovod nekome mladome jer onda svi plaču.
Na velikom odmoru u hodniku je osvanula njena slika, uokvirena, sa bijelom vrpcom. Ispred je bio papir s razredničinim pismom. Otišla sam u pušionu, jer to nisam mogla gledati. U pušioni je Didi rekla da ćemo se jednog dana svi iz razreda naći. Ja sam rekla da, nakon ovoga, nisam više u ništa sigurna. Kad sam se vratila u školu, stala sam pokraj slike i gledala. Gledala i plakala. Do mene je došla moja draga prijateljica Tončica i zagrlila me. To je bilo to, nisam mogla prestati plakati. Čvrsto sam je zagrlila i rekla joj samo "hvala Bogu da još imam tebe i Uptown Girl!" Onda je došla Didi i odvela me na wc. Bila sam umazana od šminke, ali ima i važnijih stvari u životu.
Sljedeći sat smo imali isti predmet, i išli smo dalje s gradivom, da barem na trenutak pokušamo razbistriti misli. Meni je na tom satu bilo katastrofa, jer je ispred mene bio otvoren prolaz do mjesta na kojem sam jasno mogla vidjeti bijeli cvijet i praznu stolicu. Da je barem cvijet bio ružniji, bila bih ga bacila u smeće, ali bio je predivan, baš kao i ona.
Sljedeći sat sam zdimila jer više nisam mogla sjediti u leglu suza u čoporu rasplakanih. Wiwi je rekla da joj se gade ljudi koji nemaju toliko obzira i pristojnosti da začepe gubicu, ako već nemaju potrebu liti suze. Renato je rekao "hmm... Baš me zanima na koga ti to misliš...".
Sljedeći sat smo imali razrednicu. To je bilo teško. Ona je bila blijeda kao krpa, i nije bila za akciju, kao inače. Dogovorili smo se da ćemo platiti vijenac i osmrtnicu, ali tih 50 kn nije nikome teško palo, ima i gorih stvari u životu. Dogovorili smo se sve za sprovod, i to je bio teži dogovor od bilo kojeg drugog.
Sljedeći dan smo imali komemoraciju posvećenu našoj maloj Martini. Cure iz zbora su pjevale, pop je govorio, a bio je pročitan i tekst koji je naša razrednica složila za tu priliku. Trudila sam se svim silama da ne slušam popa, jer sam znala da bi to bilo to. Tekst je bio predivan:
Osobu koja izgubi oca zovemo siroče, a čovjeka koji izgubi suprugu zovemo udovcem. Ali, kojim imenom ćemo nazvati osobu koja je spoznala golemu nesreću gubitka prijatelja? U ovome svaki jezik bespomoćno šuti.
A mi smo izgubili tebe, draga naša Martina.
Otišla si tiho, bez pozdrava i ostavila tugu u srcima.
Ne vidimo ti osmjeh, ne čujemo glas, ali osjećamo da si s nama.
Tako tiha, samozatajna, a opet, vedra, spremna podariti osmjeh u svakom trenutku.
Danas, sutra i zauvijek, ostat ćeš u našim srcima i mislima, ostat ćeš dio naših života – dio koji nam nitko ne može oduzeti, naš nježni anđele.
I kao što je napisao Sergej Jesenjin:
„Do viđenja, dragi, do viđenja;
Ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htjenja
Obećava i sastanak, zar ne?“
Tvoj 2.e s razrednicom
Ovaj dio s nježnim anđelom smo dodali naknadno, na moju naredbu, jer je to bilo predivno. Profesorica je rekla "da, vratit ćemo to, jer je ona baš to i bila, nježna".
Bilo je puno suza proliveno.
Taj dan je bio i sprovod. Po vrućini se cestom slijevala gomila djece u bijelim majicma, s bijelom ružom u ruci. Tada sam vidjela Uptown, prvi put nakon što se to dogodilo. Zagrlila sam je čvrsto, nisam je htjela pustiti od straha da mi i ona ne ode.
Sprovod je bio dostojanstven, kako su one to i zaslužile. Martina i Anita bile su tako dobre, i to ne kažem zato što o mrtvima sve najbolje, to sam govorila i prije. Grozno je bilo vidjeti dva lijesa, i na želim to više nikada doživjeti. Obitelj je bila slomljena. Ne želim više ništa o tome govoriti, jer se ne želim petlajti u tako delikatnu stvar.
I na sprovodu je bilo čitano, a to je bilo jako teško:
Otišla si tiho, bez pozdrava i ostavila tugu u srcima.
Ne vidimo ti osmjeh, ne čujemo glas, ali znamo da si s nama.
Bila si uvijek vesela, sve probleme rješavala si s osmjehom na licu. Samo tvoj osmjeh bio je dovoljan da se osjećamo dobro.
A sada te nema...
Danas, sutra i zauvijek, ostat ćeš, draga naša Martina, u našim srcima i mislima, ostat ćeš dio naših života koji smo prošli skupa i pamtimo ga samo po dobrom.
Zbogom naša draga prijateljice, zbogom naš nježni anđele...
„Do viđenja, dragi, do viđenja;
Ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htjenja
Obećava i sastanak, zar ne?“
Tvoj 2.e s razrednicom
Slično, ali onaj prije je ljepši.
...
Otada više ništa nije isto. Svi ise trude biti nasmijani, ako ništa drugo, onda kao primjer drugima.
Kikač je pričao s njom, i zvao ju je Martinčica. Baš slatko... On se grozno držao. Rekao mi je da je u ponedjeljak išao pit s društvom i da su stavili njenu sliku u sredinu i pili u tišini oko nje. Kad smo išli prema crkvi, stao je pokraj mene, a kad sam ga pitala je li dobro, i treba li bilo što, uvjeravao me da je dobro i da mu ništa ne treba. Sunce je tuklo, a on je bio blijed - Kristian, naš macho. U tom bih trenutku bila spremana učiniti sve za njega, samo da mu bude bolje, nisam to mogla gledati. Ali morala sam to izdržati - da budem primjer drugima, to mi je bila dužnost, i nisam se nimalo žalila na nju.
Renato je također bio u komi... Na satu je izvukao njenu sliku iz džepa i pokazao mi je. Rekla sam mu da to spremi. Zatim je izvukao prazan papir i počeo nešto šarati po njemu. Računao je koliko je dana proživjela. Uzela sam mu to i zabranila da radi takve gluposti.
Učinila sam što sam mogla. Nadam se da je dobro ispalo. Kažu da je svaki čovjek rođen za nešto - sad znam da sam ja za to da budem tu za druge, ako psihološka pomoć. Nadam se da će to dobro ispasti. Samo par pitanja - koja je bila njena uloga, je li ju uspjela ispuniti za tako kratkoga života, i zašto je bila poslana na zemlju kada je tako brzo iščupana iz naših života?
I još nešto - kad kažem svi, mislim većina.
Post je objavljen 23.05.2007. u 16:31 sati.