Predaću danas knjižicu iako nemam zakazano, moram biti tamo u sedam. Ali kada sat zazvoni, ja sam tako umoran, sinoć sam opet kasno legao. Ostaviću sve za drugi dan. Pomeram sat unapred i vraćam se u krevet.
Ležim potrbuške ukoso preko kreveta, svanulo je, čujem vrata kako se otključavaju, mamin i tatin glas, šetali su psa, čujem njegove šape kako stružu po parketu dok se približava. Gura me blago njuškom u bok, ali ja se pravim da spavam, glave okrenute na drugu stranu. Nekada smo imali Rafa, on je uginuo, a ovo je novi pas, sasvim isti, i zove se... Nikako ne mogu da se setim njegovog imena. On obilazi oko kreveta, naslanja glavu na posteljinu i gleda me. Pružam ruku, hvatam ga za njušku, pa ga mazim po čelu, zalizujući unazad njegove šiške. Moja ruka pamti svaki od tih dodira, ponovljala ih je puno puta. I onda shvatam da ovo jeste Rafajlo, i da sanjam neko sasvim, sasvim drugo jutro.
Post je objavljen 23.05.2007. u 14:34 sati.