Duvnuo par dimove Bijele udovice vozeci se sa rucka,
i osjecam prve rojove.
Dok vec gotovo cujem zveket Kljuceva,
skuzio sam jednu tuznu istinu o sebi.
Ovo svo moje inatovanje, prkos, demonstracije, trazenje kavgi,
to nije samo izvrnuti ocajnicki pokusaj nalazenja neceg vrijednog za sto valja zivjeti,
nego jos i gore:
Taj ocaj je vec inficiran i mutirao u neku cangrizavost
udosadjene bakice, koja kad vec nema vlastiti zivot,
"onda ga neces ni ti imat!" tustim birokratima,
nalazi kao izraz svojeg postojanja -
negaciju ljudskog u sebi.
U, jembate, stvarno je krajnji tren
da se maknem od svega toga.
Ima u mojem zivotu dosta stvari za koje vrijedi zivjeti,
ali ih prvo raspakirati iz uskladistenih kutija...
Post je objavljen 23.05.2007. u 14:19 sati.