Skupili su se mladići, muškarci, žene, djevojke, mlado, staro ... na parkingu kraj crkve.
Hodala sam s košarom ružmarina. Gledale smo kao sokoli po neokićenim ljudima. Kao raspuštenice lovinu. Crkva je bila na prvom katu pa gomile ljudi nisu znali gdje će i kuda i kako.
U crkvi je izbila mala svađa.
Nakon crkve i prije restorana, malo smo omezili. Na svadbu se ne treba ići gladan. Putem mi je pala u oko reklama na jednoj poslovnoj zgradi: "Reci mi što gradiš, reći ću ti koji cement ti treba!". Da li postoji zanimanje beton vidovnjak? Sjedi u sobi, dolaze mu ljudi, a on mističnim glasom odgovara na pitanja.
Oni: Gradimo jednu omanju kuću na moru, ništa posebno. Vikendicu.
On (Vadi iz ladice kuglu od betona, prolazi nježno rukama po njoj.) : Da, da….Trebati će vam beton normalne čvrstoće. Trebati će vam također pucolanski dodaci.
Taxi je stao. Bend je obećavao. Osjetilo se da su profesionalci. Pljeskali smo za sve živo. Možda i za juhu. Tko bi više znao. Konobari su ulazili uz zvukove "Mosta na rijeci Kwai", ali vremenom više nisu. Bilo je zanimljivih pjesmica. Shvatila sam da je zgodno ako si cigan koji se zove Jan. Imaš pjesmu za svadbu. Čula sam i neku o dimnjačaru koji hoće straga.
Društvo za stolom je bilo ugodno. Dva ili tri bračna para, jedan budući, ja i pratioc. Pratioc mi je bio pametan i drag momak, znamo se godinama. (op.a. Ne, ništa takvog.) Pušiti sam uglavnom odlazila vani. Sjedila sam na jednom pitaru. Kamion je došao i donio tortu na tri kata. Divili smo se umijeću koje je potrebno da se torta ne prevrne u kamionu. Bila je na postolju. Drugim pušenjem opet je došla neka dostava. Pitala sam se da li se išta kuha u restoranu. Kuha se.
Dobili smo sliku i kolače.
Post je objavljen 23.05.2007. u 11:49 sati.