Sjedila je sama na klupici jedne škole. Oči su joj bile vlažne, na čelu se oitavale bore tuge, tužne stvarnosti. Njegov lik lebdio je pred njezinim oćima. Nasmijano biće bez bola, bez tuge, kao u snu... Okrenula je prvu stranicu s željom da barem u mislima bude s njim, u njegovom toplom zagrljaju... Bilo je već kraj ljeta kada su poćeli izlaziti. Išli su u istu školu samo je on bio godinu dana stariji od nje. Kada je poćela školska godina bili su stalno zajedno, i nestrpljivo su zajedno ćekali zvona. Sve je tako brzo prolazilo... Okrenula je treću stranicu dnevnika gdje je pisalo „NOVA GODINA 31. 12.“. skolopila je dnevnik. Te većeri trebao je doći. Minute su prolazile ali on se nije pojavio. Uskoro je bilo pola deset. Digla se sa klupice, na kojoj je sijedila. Polazeći kući, ćula je njegov glas,objašnjenja, isprike, smijeh, suze, poljupce. Sve je opet bilo u redu, sve je zaboravila u njegovom zagrljaju, iako je znala da laže... Nije htjela pokvariti Novu Godinu!!! Uskoro su poćeli ljetni dani, tiho je rekao:“ Htio bih ti nešto reći“ znam ne trebaš ništa reći!!! Ostat ćemo prijatelji!! Iako ju je boljela ta riječ. Dugo bi u noći plakala, a kad bi se ujutro ustala jastuk bi bio mokar od suza. Bili su praznici. U razgovoru s prijateljicama bi ga zaboravila,ali ćim bi razgovor prestao, po tko zna koji put okrenula bi svoju posljednju stranicu dnevnika koji bi je vraćao u stvarnost!!! Opet je poćela škola. Više nije bilo one Ane koja bi nasmijavala cijeli razred, postala je povućena i zatvorena... Više nije bilo onih smeđih oćiju koje su otkrivale nemir i veselje. Ponekad bi joj bilo drago kada bi bila u njegovom društvu. Jednoga dana svi su se skupili u hodniku. Tamo je bio i njegov razred. Anin najbolji frend slavio je rođendan. Dobacivao je Ani : „Ana, što je s onom smeđom djevojćicom, zar je umrla??? Gdje su one vesele smeđe oći???“ Ona mu je prišla, nježno ga zagrlila i rekla: „ Nikada nemoj zaboraviti onu smeđu djevojćicu , koja je umrla... !“ Odmaknula se da bi mu i drugi ćestitali, a onda je ugledala njega... Nervozno je gasio cigaretu, a kad bi podignuli glavu, pogledi bi im se sreli. Frend joj je dobacio lutkicu koja joj je ispala iz ruke. Ana je napravila korak nazad... Bio je to posljednji korak njezina života. Pred njom je bila nepomićna dubina smrti, svi su vrisnuli vidjevši je kao pada niz stepenice, a ona nije ćula ni jedan juk, niti jedan jecaj... Krv joj je oblila lice. Ana-Ana ćulo se jecanje prijateljica... osjetila je kako joj je netko podignuo glavu... otvorila je oći i ugledala njega... Nije mogla zadržati suze... Tiho mu je šapnula „ZBOGOM“ i krenula u potpuno nepoznati svijet.... Onaj dan kad je bila sahrana kiša je neumorno lijevala, a duga kolona maldića i djevojaka išla je za kovćegom
....SMEĐE DJEVOJČICE...................................
Post je objavljen 22.05.2007. u 18:27 sati.