Marketing
Arhitektura naša svagdašnja
Izlazimo iz frizerskog salona. Unuka i none s novim, novcatim glavama 
Usta su nam od uha do uha. Da nemamo ušiju glava bi nam se rascijepila kao zreli pipun. 
Veselo pregovaramo o sladoledu. 
Tajfunić se više ne da preveslati! Postala je tvrdi pregovarač. Shvatila je gdje je najbolji i samo taj zove sladoledom. Ostalo joj je: sljak! 
Pločnik nam promiče pod nogama, kad Tajfunić zabrinuto pita: None, je li da nećemo preći na drugu stranu?
Ja: Zašto ne, i onako trebamo prijeći ulicu da bismo do tamo došle! 
Tajfunić: Ali none, nećemo valjda ovdje?
Ja: Tu je pješački prijelaz i najviše ćemo hlada uhvatiti ako sad prijeđemo na drugu stranu. 
Tajfunić: Ja se bojim!
Ja: Zaboga zašto, pa sto smo puta prošle ovuda?
Tajfunić: Kako ne vidiš, kuća se nakrivila!
Ja: Ma koja kuća...
Tajfunić: Ona, ona staklena, baš ispred nas! Sva se nakrivila, nemoj molim te da idemo tuda, molim te, mogla bi se na nas srušiti! Ako bude potres sigurno će se srušti. Više nikad neću vidjeti mamu, Tića ni tatu!!! Molim teee... 
Što je uzrujanija to tiše govori. Zadnji dio više sam pogodila nego čula. Pretvorila se u dva užanuta oka, ukopala se na mjestu i drhturi.
Zaprepaštena sam, inače nema takve izljeve straha i tvrdoglavosti.
Pogledam malo bolje i shvatim na što cilja. Jadno dijete isprepadano "modernom" arhitekturom jednog ...
Izem ti na entu "estete" koji su uvjereni da im je Petronije Arbiter otac, sin i vlastita reinkarnacija! 
Svako jutro kad vozim na posao, na raskrižju, zaslijepi me odbljesak sunca i ne vidim prsta pred nosom. 
Ne vidim ni semafor, ne vide ni ostali na mojoj strani. Svi se migoljimo ko crvi nastojeći vidjeti iza tog silnog blještavila
Ma ambalažna kutija za krumpire je ljepša i funkcionalnija. 
To je kokošinjac od stakla u metalnim nosačima. Okrenut velebitskoj buri u njenom kraljevskom i carskom naletu. Koji rasipno troši energiju za grijanje zimi i hlađenje ljeti!
Zar nitko na tom faksu u Zagrebu ne poučava buduće arhitekte da je mikro klima jedan od bitnih činilaca za projektiranje zgrade, veličine otvora, vrstu stijene i korištenog materijala?
Radnom osoblju se može zagledati pod suknje ili malo šire hlače do mile volje. 
Ne mogu obrisati ni nos bez masovnog gledateljstva. Prilika za voajere, navalite pozvani ste!
U dopodnevnim satima sunce ih nemilo zasljepljuje te niti vide jedni druge, niti posao pred sobom. 
Pa su im naknadno stavili bijele krpe od poda do stropa i time dodatno dotukli ono malo arhitektonske ideje o staklenoj palači punoj južnjačkog svjetla.
Ta staklena fasada nagnuta pod oštrim kutem o odnosu na tlo ne samo da zasljepljuje prolaznike, nego se ne da ni čistititi. Iznutra ne mogu, zbog kosine, dohvatiti vanjske površine. Iz istog razloga ne mogu koristiti ni kliznu skelu/lift - ono što se vozi gore dolje po fasadi I tako nekoliko puta godišnje grade skele s vanjske strane zgrade i onda se čistačice penju i nose kante vode i spužve na štapu
Dužna sam vam sliku.
Južna fasada ima ogromne prozore i vrata od poda do stropa. Da sunce bolje spali i dezinficira unutrašnjost. Kao naknadna neka misao dodane su velike klizne škure, onako fest plave, što bi rekli sjevernjaci. Da stanari imaju fitnes usput, zdrava životna okolina.
Ne zagovaram tradicionlnu arhitekturu. Volim modernu, suvremenu arhitekturu i nisu mi mrski moderni materijali, kao ni tradicionalni upotrijebljeni na novi ili neočekivani način. 
Svi zaboravljaju da je Frank LLoyd Wright, čijim se imenom kunu, svoje kuće izričito uklapao u krajolik. Pa šumska vila ima velike staklene prozore da kompenzira sjenu stabala. 
Strane okrenute hladnim vjetrovima su betonske površine s tek neznatnim prorezima s industrijskim staklom za propuštanje danje svjetlosti.
F. L. Wright čarolija 
Malo koji se od današnjih arhitekata pita zašto. Svi misle baš je zgodno, idem i ja!
To je kad se metaforički opanak nemetaforički popapuči!!!
Dečki, još su ranokršćanske crkve u našoj zemlji imale burnu stranu građevine bez prozora!
Post je objavljen 27.08.2007. u 21:30 sati.