Najdraži moji pročitao sam priču. Najbolju priču ikad. Meni najbolju. Priča je:
Dani Solomona Gurskog, The Days of Solomon Gursky, 1998, Ian McDonald
Ima već nekoliko dana da sam je pročitao. Nakon te priče pomislio sam da više nikada neću čitati priče.
Jer ova je savršena.
Niti ću pisati priče. Jer pišem priče kakve bih želio čitati - a nakon ove priče više ne želim čitati priče.
Upozorenje: Preporučujem da je pročitate, a ako nastavite čitati ovo moje, možda vam otkrijem previše!
Priča je o čovjeku koji je postao bog. A u početku, dok je postajao bog izgubio je ljubav svog života. Doslovno ljubav svog života. Izgubio ju je nepovratno. Iako se u priči to odmah tako ne čini, njegova ljubav postala je nešto što je sastavni dio njegove svijesti i, iako on mijenja obličja, luta svemirom, u sebe pohranjuje znanja beskonačnih svijetova, on čitavo vrijeme ne može nadomjestiti prazninu, traži svemirom onu koju je jedino volio...ali uzalud!
Nakon bezbrojnih eona došao je kraj Svemira a on je dotle u sebe upio sva znanja Svemira, znanja o svemu što je ikad bilo. Povukao se u jedanaestu dimenziju da u miru dočeka kraj svijeta i da ta njegova znanja krenu stvarati nove svemire. Svemiri su se stvarali, a on je sebi stvorio jedan u kojem je sve parametre podesio da se sve odigra točno onako kako se dogodilo i ranije, prije no što je izgubio onu koju je jedinu istinski volio, prije no što je postao bog. I onda se u pravom trenutku, dok su spavali jedno pored drugog, na kampiranju, spustio pored nje i naveo je događaje u kontra smjeru, prema svemiru u kojem je neće izgubiti. To je učinio prije no što je posve zaboravio da je nekoć bio Bog. Njemu se, kad se probudio pokraj nje usnule, činilo da je čitavu povijest onog svog prvog, već odavno umrlog svemira samo sanjao!
Zaboravio je sve to
"Jer sva ta silna znanja ne stanu u tako mali organski mozak"
a to svoje prvobitno obličje morao je uzeti ako je želio opet biti s njom...
Ne trebam vam reći da sam pustio suzicu - jako me je dodirnula ta priča! Iz beskonačno puno razloga - jer veliča ljubav, jer se način kako postati Bog u toj priči čini veoma mogućim, jer tjera na razmišljanje o tome koliko su naša tijelom i Zemljom uvjetovane misli zapravo ograničene...jadne! A naša dijela ništavna!
Jer sam stari romantični papak koji voli maštati :)
Voli vas Ddadd :)
PS: Ima nešto skroz zanimljivo što mi se dogodilo vezano za tu priču...o tome u idućem postu :)