Dragi Boro rek’o – može, i ja sam copy pa paste, jer me ovaj tekst toliko oduševio, stvorila se odmah ona pozitivna emocija koja čini da se osjećamo dobro.
Moje misli koje je netko savršeno preobličio u tekst:
Za svu djecu koja su rodjena i prezivjela
1950-te, 60-te, 70-te i 80-te !!
Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes
U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu "Čuvati daleko od dohvata djece" na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima.
Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampers-e. Pišali smo u krevet.
Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rolama.
Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz flasica kupljenih u velikim trgovackim lancima. Dijelili smo flašicu Coca cole sa nasim prijateljima i
NITKO
nije umro zbog toga
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kole koje su i tada bile pune šećera, ali nismo bili debeli
zato što smo smo se
STALNO IGRALI VANI
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svjetla na ulici,
skrivača, planova, klisa, špekulanja, partizana i nijemaca, 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog sto je samo dječja mašta bila u stanju smisliti,
Nerijetko, nas nitko nije mogao naci po cijeli dan.
I nikad nije bilo problema...
Provodili smo cijele dane praveći trokolice od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice.
Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica
naučili smo kako riješiti problem
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u skoli.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole.
Nama nisu prodavali drogu ispred škole...
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box,
nikakve video igrice,
nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne),
nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms.......
MI SMO IMALI PRIJATELJE
I MI SMO ISLI VAN
DRUŽITI SE S NJIMA !
Padali smo s drveća, znali se posijeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali
naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga
Igrali smo se s lukom i strijelom, pravili katapulte i bacali petarde za Novu godinu i sve smo to preživjeli bez posljedica!
Išli smo biciklom ili pješke do prijateljeve kuce, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!
Nije li to tako bilo, generacijo?
Post je objavljen 22.05.2007. u 10:22 sati.