...djeca odmotanih pogleda...
strmoglavio se dan
u bedastoću tvojih koraka,
željela sam bježati što dalje i što brže
od sokova ove nemoguće plašljivosti,
učim sva svoja ja
uklopiti u jedno lice,
treniram osmijehe na svijetlu
i stavljam tragove u odlazak.
činim to sve zbog tebe, znam
vješam ruke o oblake
i mekoću ostavljene nedorečenosti
otpusti me već jednom, dovraga
daj mi otkaz i napiši dobru preporuku
za novog gospodara
modernih pogleda na svijet.
zakači moje noge za udobne
fotelje brodova u boci.
i ne misli na posljedice
moje dezorijentacije
razmotao mi se dim iz očiju
i osijećam kako lagano padam,
u prostoru od tebe do sebe
nema ništa osim zelenih zidova
i bezglavog histeričnog smijeha,
uzimanja onog što nismo smjeli
podijeliti, zadržati, zavući
pod zidine zahrđalih kovanica
gnjile sjene moga tijela
polako odustaju od poljuljanih temelja
Post je objavljen 22.05.2007. u 09:44 sati.