Pregled posta

Dragi gospodine Peratoviću,

Hvala Vam na pismu.

Još 1979. imao sam utisak da Vojislav Šešelj pokušava da me špijunira za SDB i ignorisao sam sve pokušaje s njegove strane da se sa mnom sprijatelji. Shvatajući još tada da je Vojo moralna protuva nikada mu nisam dozvolio da se sa mnom rukuje.

Ovdje u Sarajevu, koliko mi je poznato, niko od novinara nije pokazao nikakvu zainteresovanost za šire upoznavanje javnosti o Šešeljevoj špijunskoj prošlosti. U decembru 2006. godine boravio sam u Beogradu i mnogim dnevnicima i nedeljnicima nudio sam da sa mnom imaju intervju i da Šešelj bude razgolićen, ali ni jedna redakcija se za prikazivanje Šešelja u istinitom svjetlu nije pokazala zainteresovanom. Imao sam utisak da ne žele zbog toga imati neprilike s fanatizovanim radikalima.
U prilogu Vam dostavljam kratak izvod iz moje knjige Moralna zora rudi nad Durmitorom u kojoj sam prenio faksimile Šešeljevog kartona iz SDB a i prokomentarisao tu njegovu aktivnost.

Uz srdačan pozdrav!
Žarko Karišik

Faksimili ove tri stranice originalnih dokumenata o radu Vojislava Šešelja za SDB jedini su dokazi te vrste u pomenutoj knjizi (Čuvari Jugoslavije - Suradnici Udbe u BiH, vlastita naklada Ivan Bešlić, Posušje, 2003.). (U Upitniku S učinjena je greška kod godine rođenja, 1954.) Nakon kompromitovanja kao špijun SDB, Vojislav Šešelj će šest godina kasnije, doći u sukob sa sistemom čiji je poltron i apologeta bio ranije).

Priznajem da sam vrlo naivan i da me skoro svako može prevariti. Na tu svoju osobinu sam čak i ponosan. Ni u koga ne sumnjam unaprijed, već sam prema svakom otvoren svim srcem. Intelektualno znam da mnogi ljudi ne zaslužuju ni da ih pozdravim, a kamo li šta drugo, ali osjećajno saosjećam i sažaljevam ljude, jer znam koliko svi oni jadni pate zbog svoje iščašenosti iz božanskog središta u sebi.

Jedini čovjek kojega sam unaprijed pročitao da je opsesivni vlastoljubac i, kakvi jesu ljudi tog kova, moralna protuva, te da druženje s takvim može za poštena čovjeka biti opasno, pa sam ga zato totalno ignorisao, bio je Vojislav Šešelj. On, kada je saznao da se SDB muči što ne može da me optuži kao državnog neprijatelja i strpa u zatvor ni na osnovu stvarnih a ni podmetnutih "dokaza", tada ambiciozni poltron, ponudio se da toj službi pruži namještene dokaze i da na meni pokaže svoje umijeće provokatora i doušnika, ali je, na njegovu žalost, ostao praznih ruku. Detalje o tome kako sam uspio kompromitovati tog tada perspektivnog saradnika SDB, prešutiću ovom prilikom.
Ako je zla sudbina Vojislava Šešelja već htjela da on, opsesivni vlastoljubac i poltron totalitarnog režima (magistrirao na temu: Uloga Titove ličnosti u koncipiranju opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, a kasnije objavio knjigu Tako je govorio Čiča) krene na mene, a meni Bog dade dovoljno pameti pa mu ne dozvolih da mi se sasvim približi, jednom će moja i njegova (ne frizirana) biografija svjedočiti o dva krajnja tipa u srpskom (pa i svakom drugom) narodu.
Prvi, kojega oličavam, odan univerzalnim moralnim pravilima i nepokolebljiv u njihovoj primjeni u životu, primjer savremenog biblijskog Jova ili Avelja, koji uporno, uprkost iskustvu, vjeruje u univerzalni moralni zakon, a drugi, Vojislav Šešelj, oličenje Kaina, onoga ko je u sebi zatro svaki trag od moralnosti i božije prav¬de; koga su egoističke želje i nezasita strast za vlašću učinili robom sebi samom. Za života ja ću ostati nepoznat masi, ljudima kompleksima i mitomanijom opsjednutim, a Vojo kod takvih biće popularan, skoro kao da je spasilac. On je lider jake političke stranke koji sada sâm sebe predstavlja, a i njegovi sljedbenici tako čine, kao moralna čovjeka, a kako da potkazivač, informator Udbe, bude moralan čovjek? Srbi će biti žrtve političkog sljepila sve dotlen dok u okviru njih nemoralan čovjek tipa Vojislava Šešelja mogne za sobom da povede i zavede milionsku masu, a pri tome pozivajući se na nekakav tobožnji moral (sic!).


Moralna zora rudi nad Durmitorom - čudo nad čudima! (četvrto izdanje, ISBN 86-902029-9-4), 2004., izdavač autor: Žarko Karišik Durmitara

Bilo mi je stalo da postignem svjetovni uspjeh – što mi je u nekoj mjeri i pošlo za rukom – valjda da bi tako dokazao ispravnost svog bježanja sa sela u grad. A ono moje pita¬nje iz djetinjstva o smislu čovjekovog postojanja u meni je tinjalo i vapilo da za njega otkrijem odgovor. Ono se ni najmanje nije zadovoljavalo time što sam već bio magistrirao i radio kao asistent na univerzitetu, a iza sebe imao zadovoljstvo ili breme, sve zavisi kako se na to gledalo, da sam 6. maja 1968. godine na godišnjoj skupštini Saveza studenata BiH, kao slobodni strijelac, upalio fitilj za mjesec dana kasnije vrlo uspješno izvedene junske studentske demonstracije u Sarajevu. Uzgred rečeno, DB, služba Državne bezbjednosti Titovog režima od tada pa do sunovrata te najperfidnije diktature, stalno me držala na oku uz pomoć svojih žbira što su bili oko mene smišljeno i perfidno raspoređeni. (Jednog su bili postavili da sa mnom sjedi u kabinetu, a drugi, njegov drugar iz škole, nametnuo mi se bio za, tako sam bar mislio, najboljeg intelektualnog prijatelja. Taj je u druženju sa mnom stalno navodio razgovor na političke teme i time mi je bio postao vrlo dosadan. Počeo sam ga izbjegavati ali se on bio prilijepio kao krpuša. Nakon druženja od oko petnaest godina, primijetim, bilo je to 1991. godine, kao da on mene izbjegava. Slučajno ga sretnem pred fakultetom i pozovem u kabinet, te upitam šta je u pitanju pa me izbjegava. Nikada nisam bio više zapanjen odgovorom: "Ne plaćaju me više za druženje s tobom". Eto našta je sve trošen novac koji smo dobivali od Zapada, prvo kao bespovratnu pomoć a kasnije, kada je ona uskraćena, uvaljivali smo se u kredite. U doktorskoj disertaciji saopštio sam da je ta pomoć iznosila od raskida sa Staljinom do 1964. preko 43 milijarde ondašnjih dolara. Ovaj podatak mi je dao jedan stari profesor u Njemačkoj 1980. tokom mog studijskog boravka kod njega. Pred moj polazak jedan njegov docent predloži da pođemo na večeru u kvart čuvenih studentskih restorana u Hajdelberg. Tu uz dobro jelo i odlično vino stari profesor se poprilično otvorio prema meni i reče da je 1941. godine iz aviona stigao na tlo Slovenije kao Hitlerov vojnik. Pošto sam ranije tokom meditacije vidio kako se ruši Berlinski zid, to sam mu rekao i objasnio da će se Njemačka ujediniti, ali samo ne znam kada. Tokom prethodnih stručnih razgovora izražavao sam svoju nedoumicu kako naša privreda ima takve rezultate uz očiglednost tolikih gluposti i neefikasnosti. Stari profesor, očito prezadovoljan mojim "prorokovanjem" u vezi ujedinjenja Njemačke reče da mu sjutra svratim u kabinet. Otišao sam, a on mi je tada dao pomenuti podatak o pomoći, što je kod nas tada bila najstroža državna tajna. Uz to mi je rekao da mu se dopadalo to što sam sumnjao da u stvarnosti moje zemlje ima nešto skriveno, što bi bilo normalno da bistar um ekonomiste zapazi. Tako je, dakle, ta ujdurma funkcionisala. Prkosio sam toj nakazi slobodoumnošću, ispalo je na kraju, vješto balansirajući godinama na žici zategnutoj između slobode i zatvora, a njoj je osnovni cilj bio zaluditi ljude, manipulisati našim psihama, što je svoj pravi efekat pokazalo tek tokom rata.

Ali, meni se i tada, i takva sloboda doimala kao zatvor za duh i to kao dvostruki zatvor. Osjećao sam se zarobljen nečim u sebi i dodatno ropstvo mi je bilo raditi s ljudima koji sve što Partija naredi slijepo izvršavaju, a uz to rade svakojake mafiozluke, koji su bili protuzakoniti, ne samo nemoralni i za neku seljačku zemljoradničku zadrugu, pa tek za visoko školsku obrazovnu ustanovu. Moje kolege nadamnom su se, za svaku slobodoumnu riječ koju bi izgovorio, iživljavali pokazujući tako odanost Partiji, a radili su sve i svašta što je nezakonito. Ali okrnjiti išta od te kriminalne gromade bilo je nemoguće. Jednom prilikom, 1991. kao oponent za jednu doktorsku disertaciju utvrdio sam da je ona neviđeno smeće, u kojoj se, pored ostalog za takav rad nezamislivog, isti tekstovi ponavljaju u raznim poglavljima, samo da bi ukupno bilo stranica koliko je uobičajeno. Predsjednik komisije za ocjenu bio je "moj" profesor koji je mene godinama ometao da doktoriram, jer je insistirao da moj rad mora pokazati da prihvatam podaništvo Partiji, na što nikada nisam pristao. Kada sam ga zatekao korpus delikti na djelu kupoprodaje doktorata, sve se svelo na onu narodnu: ujeo vuk kenjca, a Kenjac je doktorirao. Godinama nisam mogao da se uklopim među kolege. Oni nikako nisu mogli shvatiti zašto prkosim sistemu i zbog toga trpim tolike svakojake štete, a meni je isto tako bilo teško pojmiti kako se osjeća čovjek ljigavac, bez trunke karaktera?

Spoznaja najdublje tajne i prevazilaženje duhovne patnje, II izdanje objavljeno 2003., izdavač autor: Žarko Karišik Durmitara