Marketing
..Tragom tračnica..
Kad je tata 1968. godine sjeo na vlak koji će ga odvesti iz Zenice u Njemačku, ispraćajući mamu uplakanu s petero djece na radničkom kolodvoru i ostavljajući za sobom tmurnu Vitešku kotlinu, prekrivenom gustim tamnim dimom, kao otrovnim plaštom, ja se nisam ni rodio. Došao sam na svijet trinaest godina kasnije, kad je već njegov život u Njemačkoj i svakomjesečno putovanje k nama bila svakodnevnica i normalna pojava, nakon koje sam se sve rjeđe i rjeđe pitao zašto baš naš tata ide tako daleko raditi, a susjed ide tu u firmu i dobro mu je. Bio sam dijete i nisam znao što je komunizam ni partija koja je u to vrijeme bdjela po cijelom kraju, nisam znao ,elem, ništa ni o ljubavi, osim o onoj koju mi je majka pružala, tako da kao malo dijete nisam mogao dohvatiti smisao i značaj rastanaka, odlazaka, nekih teških životnih promjena, odluka, koje te skinu s tračnica po kojima si šarao jedno vrijeme i prebace te kao katapultom u jedan novi, potpuno drukčiji svijet.
Dočekivao sam tako s ostatkom obitelji oca na povratku iz Njemačke, veselio se Milka čokoladama i bananama koje su u doba kasnih osamdesetih bile raritet, kao đak osnovne škole teško sam shvaćao značaj njegove odluke da ode van raditi. Bilo je lijepo kada je dolazio, kroz selo ga je vozio taksi, koji je svirao nedaleko od kuće i mama bi, uvijek brza i odlučna, pohitala ka vratima, a ja bi ostao krišom na prozoru da ga prvo vidim iz daleka, s kapije, jer se išta promijenio i šta ovaj put nosi.
U to vrijeme s nekih desetak godina mi je svijet bio lijep i krasan, omeđen bliskim prijateljstvima, igranjima po selu s školskim prijateljima, po poljanama i zelenilu Bosne.
Danas kad sam sam u velikom gradu,u gradu u kojem se priča moj jezik, gradu u kojem živi dosta mojih prijatelja, osjetim kako sam u tuđini, zadrhtim i preznojim se od spoznaje kako je tek tada tati bilo teško.
Žena s obitelji kući, ti u stranoj državi, stranom gradu, sam samcat, u stanu pod krovom, radiš cijeli mjesec i svaki dan ti prolazi jedna misao:"Kako ubiti vrijeme do povratka domu i viđenju voljene osobe i obitelji?"
*****
Sinoć sam po četvrti put gledao "Iskupljenje u Shaushanku". Za mene jedan od najupečatljivijih filmova ikada. Ne zbog akcije, ne zbog priče bazirane na istinskom događaju (nevinom čovjeku koji je proveo skoro dvadeset godina u ozloglašenom američkom zatvoru) , koja graniči s abnormalnim i nemogućim, nego zbog ljudske dobrote koja se iskazuje i u najpotresnijim situacijama. Tri puta sam ga gledao i uvijek mi je dolazio isti zaključak. Kako je sirotog bankara pogodila tragična sudbina.
Sve do sinoć.
Sinoć, dok sam ga gledao s voljenom osobom, na tren mi prekinuo misli njen komentar. "Pa to je divno, taj je čovjek uspio svojim nesretnim dolaskom u zatvor promijeniti na pozitivno toliko života???"
"Pa daaa", rekoh sebi tiho, spasio je okrutno umiranje unutar zidova skoro cijelom garnizonu. A sam je upao u njega totalno nesretno i tragikomično. I ostao 19 godina. Ne, pa to ne može biti slučajno. Naravno, sve to što se desilo imalo je jedan cilj, a to je samo jedno... neko više dobro.
Tako i večeras kad razmišljam o ocu koji je živio godinama sam i o mami koja se mučila da nas odgoji i školuje na fakultetima, shvatim da je njihov nekada težak život imao smisla. Jer su nam ga nama dali.
Zapravo, biti ću smion i zaključit ću: "Život odista samo ima smisla ako ga u ljubavi darujemo drugom, nikako samo sebi"..
Post je objavljen 21.05.2007. u 22:16 sati.