Često ja volim mislit da sam posebna, drugačija, i imam osjećaj da ne mogu sa nikim podijelit način na koji nekad zaključujem stvari i općenito kako razmišljam, jer bi ljudi, kada bi to sve čuli, mogli mislit da sam prečudna i pobjeć od mene glavom bez obzira.
Bila to istina ili samo moje zabrijavanje zbog "potrebe" da budem posebna, jedan današnji događaj mi je pomogao da sve te svoje "brije" svrstam u kategoriju NORMALNO.
Prvo moram napravit mali uvod, za one neupućene u moj odnos sa docimericom. Ja sam nju upoznala na početku ove akademske godine, nemamo nikakve prijateljske (niti neprijateljske) odnose.
Ne ulazimo jedna drugoj u sobu bez kucanja, nikad tijekom cijele ove godine nismo zajedno popile času vode, a kamoli kavu, a naprisnije situacije između nas dvije su kada jedna od druge posudimo deci mlijeka.
Što se tiće moje cimerice, ona još manje ima ikakav odnos s docimericom, jer je tek nedavno doselila k meni. Upoznale su se nedavno i dva put izmijenile par riječi kad su slučajno naišle jedna na drugu u kupaoni.
E sada...Danas popodne čmrljimo cimerica i ja u sobi. Kuca docimerica na vrata kupaone i ulazi u našu sobu, drzeći u ruci neku dječju slikovnicu. Obraća se mojoj cimerici, pokazujući na tu slikovnicu, i pita: "Pretpostavljam da je to tvoje?".
Cimerica i ja joj uputimo zbunjene poglede. Šutimo par sekundi kako bi naglasile koliko nam je čudna cijela situacija i napokon cimerica uspije progovorit: "Zašto misliš da bi to trebalo bit moje?", a istovremeno sam isto pitanje ja imala u glavi, jer mi nikako nije jasno zašto bi docimerica mogla pomislit da je ta dječja slikovnica ustvari cimeričina, al sam šutila i čekala daljni razvoj situacije. Nakon toga docimerica otvara slikovnicu, a kad tamo, to su samo korice od slikovnice, u kojima je hrpa slika neke nama nepoznate cure i njene obitelji. Uglavnom, docimerica kaže mojoj cimerici: "Pa ovo si ti na slici, šta ne?" i pokaže nam prvu sliku u hrpi, gdje je neka cura crne kose. Btw, to je jedino šta ta cura sa slike ima zajedničko s mojom cimericom-boju kose. Cimerica i ja prasnemo u smijeh, i razvežemo se u isti glas da to nije ona, i ispitujemo gdje je to našla, kažemo da je to vjerojatno od prošlogodišnje stanarke itd. Na to kaže docimerica da sigurno nije, jer je to našla u ormaru koji stalno koristi i da toga svega do sad nije bilo u ormaru. Ok, ja si mislim, ovo je već misterija, nije ni čudo da je pomislila na nas prvo (pošto ona nema cimericu), al je svejedno pitam zašto je mislila da bi moja cimerica stavila nešto u njen ormar...eee sad slijedi ONAJ dio priče, zbog kojeg je ovaj post nastao. Docimerica odgovara (obračajući se meni, mrtva ozbiljna): "Pa mislila sam da se vi možda tako igrate, sakrivate si stvari, pa da si ti njene slike sakrila u moj ormar!!"
IGRAMO???Mislim da daljnji komentari nisu potrebni. Poanta priče je: ako ikad pomislite da ste čudni, nenormalni, da vas svijet ne razumije, samo pogledajte kakvi ljudi žive vrata do vaših, bit će vam odmah lakše.
--chinchi
p.s. Moj braco(chima) je diplomirao!!!JEEEEEEEEE!!!Ja mu se ispričavam što nije dobio onakav post kao i svi azhdajevci kad su diplomirali ili magistrirali, al onaj dan, kad je diplomirao bila sam vjerojatno više uzbuđena od njega, drugi dan sam se "lečila", a od trećeg dana već i zaboravila. Sad dok sam se i sjetila, više mi je glupo postit samo i tome, jer već i vrapci na grani znaju da je braco dipomiral.No,evo,bracina,da bude i javno,čestitam i puno te volim!
Post je objavljen 21.05.2007. u 22:33 sati.