Ukrcali smo se na tramvaj, stanicu dvije nakon trešnjevačkog placa.
U kolima iza nas ekipa je već navijala. Pokušavao sam zamisliti stadion.
Maro je samo rekao ; Indijanci!
Zapamtio sam sve rečeno protekli tjedan, ponašanje u grupi, kulturu navijanja.
Sišli smo stanicu - dvije prije stadiona, ovo je već bio njihov „teren“.
Osjećam se zapravo ugodno. Mogu hodati sam, mogu biti dio grupe, svejedno mi je.
Maro pazi na nas, vidi se da ima taj refleks, preuzeo je ulogu vođe naše mini skupine.
Spojio nas je s drugom grupicom, ne poznam nikoga, čini se da im ne smeta kaj smo se priključili. Hodamo polako prema ulazu sjever. Osjećam da mi adrenalin raste, ali se još uvijek suzdržavam. Ulazimo na „stražnji“ ulaz sjever, tu nema gužve. Detalji, detalji.
Betonsko stubište, mrak, policija. Hodam na treći, četvrti kat, ne znam??? Sjever dolje??
Držim kartu u džepu , vadim ju ponovo van i prolazim do tribine.
Tu sam , napokon ; hi , hi , hi , hi.... Smiješan sam si.
Osjećam da sam mogao prije biti tu , možda nekih 20-tak godina prije???
Sad sam ipak prevarant!
Počelo je. Ekipa dijeli zastave. Izbjegavam da me ne zapadne koja, ali ne izbjegavam navijanje. Kompromis???
Bubanj mi zvoni u glavi , gledam u „vođu“ ispod sebe i ne čujem ga!
Tip iza mene je stvarno glasan, kužim ga! Tip pored mene isto, postajem glasan i ja!
Tekma je.......
Vrijeme mi prolazi u nekom bunilu. Više pratim navijanje nego teren. Ionako ne vidim dobro ispred sebe. Zastave su mi ispred nosa. Ne smeta mi.
Grlo mi je suho.
Primjećujem u jednom trenu da je kraj?! Tekma se pretvara u tulum?! Vatromet?!
Koji ku..... Na semaforu 3:0.
Gotovo je......
Tribina, hodnik, izlaz, ograda, ulica....
Vani sam. Hodam prema centru. Idemo prema poznatom.
Radićeva, Krolo, piva i biska.
Ponovo sam „ja“.
Nisam postao navijač.
Do nekog drugog susreta, pozdrav.
*** kolegina kratka pričica u maniri Borgesa. Majke mi, nisam mu naredio da bude kratak.... ***
Post je objavljen 21.05.2007. u 11:54 sati.