Jednom davno, stari mi je u otvorenom i iskrenom razgovoru rekao – sine, ti si Jakopović i kao takav nikad ne buš imal para. Sve ostalo možda, ali para na bacanje nikad.
To je bilo u vrijeme dok sam krvario u noćnoj smjeni na traci Leda i onda išao drito na predavanja a s krvavo zarađenim Hrdima kupovao knjige i pive za ispred dućana.
Prošlo je otad puno Bajrama, promjenile su se mnoge stvari, ali kletva se ispunila i imam taman toliko love koliko mi treba i vrlo malo za kurčenje sa strane
U jednu sam ruku zavidan kad me prešiša neka mrcina od auta ili skužim da se nemrem jednostavno sjest na prvi avion iz reda vožnje koji putuje tamo di mi se sprdne, ali s druge strane, bar mi je savjest čista i ne brinem da će mi neko nešto ukrast kad ne zatvorim prozor niti zaključam vrata.
Takva mi je i škvadra. Uživa u onom što ima, ne stavlja sa strane, troši na zemaljske sitnice i uživa u prezentu, bez ikakve namjere da krade, laže, pljačka, siluje ili ubija kako bi ušla u neki viši stalež, klasu ili kastu.
Pa me ni nećete vidjet na mjestima gdje se sluša primitivna muzika, zalaze mafijaši i djeca političara, niti dolaze klinke u minicama dati nekome od njih u svrhu prodavanja duše i tijela za varljiv ugovor s đavlom koji će im omogućiti da nosi Pradu.
Ne poznajem niti se družim s ljudima koji imaju puno love jer me ne zanimaju a niti ja njih. Ali ako neko od njih čita ovo, evo mu ideje.
Pred mjesec dana sam bio u Ljubljani na prvenstvu hrvatske u bowlingu. To je američka varijanta kuglanja s kuglom koja je nešto veća od evropske i ima tri rupe, dok se za razliku od evropske ruši deset a ne devet čunjeva. Ameri su malo zakomplicirali bodovanje, ali nakon treće pive ti je svejedno i jako te veseli kad srušiš cenera.
E sad, kako to obično biva, Ribafish se zakačio na Bowling onog dana kad je shvatio da se staze za isti nalaze u centru grada – podrumu Importaneta, gdje smo se polako navukli na duge četvrtke i ponekad rušili rekorde staza a stalno trusili gajbe i divno izbacivali višak energije
Kako sve što je dobro kratko traje, tako je i gazda prodao bowlinganu Benetonu, spakirao staze u kontejner i u Hrvatskoj od 2003 više nema Bowlinga.
Za to vrijeme, Bowling otkrivaju Slovenci i u zadnje se 4 godine otvorila tri centra u Ljubljani, tri u Mariboru, po jedan u Postojni, Celju, Kranju... Slovenci potpuno poludili, kupuju knjige, kugle, profi šlape, a Hrvati putuju subotom na ligu i ponekad na prvenstva
FRKACHUA, inače prvaka države, blogera i mog osobnog trenera (osobno popije više od mene), nedavno je streso neki tip koji mu je rekao da se nedavno u Zenici otvorio Bowling centar s deset staza.
Zagreb nema niti jednu stazu za Bowling, kao uostalom ni Hrvatska.
Računica je jednostavna. Uložiš 500.000 do 2.000.000 eura, ovisno o lokaciji i lova ti se uz kvalitetnu vrati za tri do pet godina. Zašto? Zato jer je tako dobro da se navučeš ko beba na kinder pingui (pozdrav Rokovoj baki uz želju za što brži oporavak), idealno je za after party onih zalizanih nesretnika u kravatama i odijelcima (što su u neki dan tisućama curili iz Lisinskog s Jacka Welcha), tim bilding, natjecanja, žene, djecu, alkose, škvadru...
Zašto bi sjedio u lokalnoj birtiji i kukao kak niš ne valja i da su političari govna kad možeš pritom i rušit čunjeve i bar jednom u životu u nečemu bit najbolji?
Možda jednog dana postanete i prvak države bez puno treninga i odricanja!
Ili se bar slikate kraj pehara - Kruno je bivši prvak, a ja sam u paru s njim za pišljivih sedam mjesta fulao postolje na prvenstvu parova...
Frki, sretno na svjetskom u Beču!
Staza za Bowling ide u simbiozi s birtijom, pa se financijska konstrukcija vrlo brzo složi...
Jebate, ima li neko nosa za nanjušit kako dić pare na malo dugoročnije vrijeme, a ne svi ko ovi Bandićevi rođaci koji grade šugave kuće umjesto parkova? Neću trgovački centar, oću bowlinganu!!!!!!!!!
PS: Skateru, svaka ti dala, a od mene samo CD. Van Morrison dakle ide u ruke čovjeku koji je pogodio da sam lud za Where are we running - by Lenji Glavitz. Javljaj se na mail. Živ bijo!
Post je objavljen 21.05.2007. u 09:37 sati.