Jučer nas se skupilo sedam penzionera i dobili smo juniore Zagreba. Mnogo mladih, perspektivnih, visokih, vjerovatno učenicama i profesoricama u svojim školama zgodnih dečki u punoj formi pokleknulo pred fantastičnim bodrenjem stotinjak gledatelja. Nisu juniori loši, među top 8 su svoje generacije i nije sramota to što su izgubili. Po prikazanom biti će tu dobrih igrača. Ali prošlu večer nisu imali šansi.
Spoznao sam da koliko god je gušt pobijediti nije to više onaj osjećaj koji bi imao prije, kad bi nakantali klince. Da li to starim ili odrastam? Ili možda mi nedostaje netko, tko svemu što radim, daje bolji smisao.
Danas je navratila i buduća direktorova gospođa te mi pokazala ultrazvučnu sliku blizanaca. Kako se sve lijepo vidi, pravi mali ljudi.
Na kraju pjesmica Thursdays child koju uvijek rado čujem.
Post je objavljen 21.05.2007. u 09:14 sati.