Marketing
Večer trbušnog plesa u Petrinji
Jučer, 19.05.2007., održan je festival trbušnog plesa u Petrinji. Meni i curama koje plešu kod Ružice to je bio prvi takav nastup. S obzirom da je nekima trbušni ples nepoznat pojam, reći u nekoliko riječi i o tome...
Ples je najstarija umjetnost kojom čovjek na simboličan način govori o sebi. Naši preci koristili su ples u svakodnevnom životu jer su vjerovali i iskusili ekstatičnu snagu pokreta i kroz to duboku povezanost sa prirodom i svemirom.
Ples je pratio i bio dijelom rituala rađanja, sjetve, lova, odavanja počasti raznim božanstvima. Čini se da je arhetipska snaga plesa pomagala drevnom čovjeku da interpretira sebe, kao dio prirode.
Korijeni trbušnog plesa sežu još u brončano doba i dio su mistične tradicije ženstvenosti.
Stav drevnog čovjeka prema svijetu bio je osobne naravi, tj. bilju i životinjama, vodama i planinama, suncu i mjesecu, vjetru i oluji pripisivao je osobine slične onima koje je sam posjedovao. Zamišljao je da sve pojave u prirodi imaju neku svoju osobnost, svoju volju, osjećaje i djelatnu moć. Ljudi se nisu osjećali otuđenima od prirode, smatrali su je svojom, a sebe njenom i doživljavali je čuvstveno, a ne hladnorazumski kao danas.
Čovjek od početka svog postojanja rađa djecu, stvara nove ljude. I životinje nastaju od drugih životinja koje ih donose na svijet. Takvo iskustvo očito je drevne ljude potaklo na zaključak da je netko stvorio i sve ostalo na svijetu i to na sličan način kako ljudi stvaraju ljude, a životinje stvaranju životinje, tj. rađanjem. Jer sva je priroda na neki način živa, a to „živo“ u prirodi ima ogromnu moć, znatno veću nego što je ljudska. Zato čovjek podliježe zbivanjima u prirodi, ovisi o njima i ne može opstati ako ona nisu povoljna za njega.
Takav tijek misli, o kojem govore mnogi mitovi, a time i potvrđuju tu tezu, naveo je ljude na predodžbu o božanstvima kao stvoriteljima ili roditeljima svijeta.
U ljudskom rodu samo žene rađaju djecu, a u životinja samo ženke kote mladunčad.
Svaki čovjek i svaka životinja imaju samo jednu majku. Zašto onda ne bi i sve ostalo na svijetu što je jednako „živo“, također imalo samo jednu majku?
Razumije se da ta sveopća majka mora biti sveobuhvatno i nevjerojatno moćno biće – neka Velika majka, Velika božica.
* Dio teksta preuzet sa www.ruzica-trbusniples.com
Post je objavljen 20.05.2007. u 20:03 sati.