Toplina je u zraku, ali ne samo u zraku, već i oko moga srca... Tjedan dana čistog gubljenja vremena, ispijanja kavi uz neobavezne razgovore, ispijanja alkohola uz filozofske teme, pušenja uz smijeh, tjedan dana prijateljevanja na suncu i mjesečini...Starci su uživali na moru, a ja doma.
Da, dobro je opustiti se, odličan je osjećaj osjećati da si pušten s lanca, ali i da ćeš se vratiti u svoju radoholičarsku kolotečinu.
Već sam spominjala to da me moji doma poprilično strogo drže, kao i činjenicu da mi je to, iako me često jaako živcira, i drago jer je od mene napravilo dosta savjesnu osobu. Da sam bila kao pas bez lanca, jesam, da sam po prirodi neumjerena u biločemu, jesam, da sam trenutno svjesna svih problaema, ali i lijepih stvari , jesam. Ali sam svejedno poprilično optimistična s obzirom na moje uobičene reakcije.
Pretpostavljam da je tih tjedan dana, što bi nekima sada uzrokovalo veliki napadaj umora, na mene djelovalo upravo kao tjedan wellnessa.
Druženje s kolegama, druženje s prijateljima, druženje sa starim prijateljima, kave s poznanicima koje su se toliko dugo odgađale, sasvim slučajni susreti u gluho doba noći ( ;) ), cijela ta intenzivna socijalizacija u meni je probudila novi optimizam, otvorila me prema drugim ljudima, oslobodila me u komunikaciji sa drugima, te, što je meni vrlo bitno, otklonila je određenu količinu ksenofobije koja je čučala u meni od rujna...
... Bio je divan, vruć ranorujanski dan, baš onakav o kakvom sanjam cijele godine, jer upravo je kasno ljeto i rana jesen ono što mi ponajviše paše.
Imala sam bakinu staaaru bijelu haljinu, napravljenu od grubog, bijelog pleta, sa starinskom čipkom preko cijelog gornjeg dijela. Taj ugodni, nevini, fini materijal sezao mi je do koljena, a ja sam, da bih stvorila određeni boho dojam, nonšalantno na bokove stavila široki remen koji je još više stvorio dojam „stavila-sam-na-sebe-nešto-na-brzaka, ali-izgledam-superusklađeno“(hahaha, cure koje ovo čitaju znati će o čemu se radi :D). Stara haljina, uvojci preko ramena, pjegice na preplanulom licu i japanke na nogama- govorili su mi da često ostavljam dojam veselg djetešca, a u tom momentu sam se upravo tako i osjećala. Nabila sam ogromne smeđe naočale na nos, i s velikom torbom preko ruke, uputila sam se vrućim asfaltom u centar grada.
Centar je bio pun preplanulih ljudi koji uživaju u poslijednjim ljetnim danima. Obavila sam što sam trebala, i zadržala se još malo promatrajući izloge, ljude, djecu, i frajere. Vrućina mi je godila, ali žeđ je nadvladala sav taj gušt i ja sam krenula pravac doma.
Bila su tri sata poslijepodne.Vrućim ulicama stigla sam do svoje zgrade, i žurno otključala vrata od haustora, osjećajući kako mi žeđ para grlo, ali opet nekako sretna, optimistična i ispunjena. Netko je bio iza mene, pa sam čak i pridržala vrata, bivajući ponosna na svoju pristojnost, čak i u trenucima kada me rirodni nagoni požuruju. Uspela sam se na svoj, prvi kat, i s smješkom na licu gurnula ključ u bravu, nagnuvši se malo, jer su mi se leće malo zamutile.
Zgrabio me za bokove u roku od sekunde, i bacio na leđa. Moja torba je postrugala po zidu, a glava udarila o kućni prag.. Vrištala sam iz petnih žila, ali me nitko nije čuo jer u mojo zgradi žive samo čudaci, ali oni pravi. I tako sam ja vrištala, a on me, sav iznerviran počeo tući po glavi. U jednom trenutku zadigao je moju haljinicu i zgrabio me za bokserice između nogu i svom ih snagom razderao, da su se rasparale kao pelene. Moja intima je tako bila izložena ravno pred nosom agresivnog bolesnika koji je počeo raskopčavati hlače. I dalje me tukući sa drugom rukom.
Vrištala sam i dalje, i zgrabila svoju torbu kresnuvši ga po glavi, no to ga nije omelo. Nekoliko sekund kasnije nasmiješio se svojim krivim zubima i sav zadihan promrmljao: Dobra p***, te još poluraskopčan odtrčao van
Tresla sam se, a suze su krenule sam od sebe. Zatvorila sam vrata za sobom primjetiviši sa su ključevi cijelo vrijeme visili gurnuti u bravu. Da je momak bio bistriji komotno me mogao ugurati u stan, zaključati vrata i....ne, nema dalje.
Izgledao je sasvim prosječno. Imao je 20ak godina.Dan kasnije napao je drugu plavušu u bijeloj haljini, ali ju je neki dečko spasio. Ne, više ne trune u pritvoru, jer je rok istekao, a kada će suđenje, samo Bog zna.. I prije je to radio. Ne želim znati kako se osjećaju djevojke kojima su se desile stotinu puta gore stvari.
Od tog trenutka mrzila sam sve one koji su se okretali za mnom na cesti. I nisam htjela upoznavati nikoga. Nažalost, ne nose svi manijaci balonere na golo tijelo, i nemaju svi vidljve nedostatke. Svako drugo lice na cesti moglo bi skrivati nešto ružno...
Nisam nikada radila dramu oko toga. Da, opisano je tako kako je opisano, i moj šok je dakako bio ogroman, i naravno da sam imala osjećaj da se borim za vlastiti život. Ali unatoč strahu i ksenofobiji koja me držala dobrih 6 mjeseci, znam da ima onih kojima su se dogodile mnogo gore stvari.
Zato djevojke, suzavac u džep jer događa se u svako doba i bilo gdje(i pred vratima od stana), a dečki-pratite komade doma-možda dobijete i pusu za laku noć ;)
Post je objavljen 20.05.2007. u 19:55 sati.