Ništa nije nepostojanije od obrisa starosti niti od pitanja: Kad čovjek zaista postaje star?
Je li čovjek star onoliko koliko je staro njegovo srce, njegov "duh" ili nešto treče...teško je odgovoriti.
Jedini čin koji obilježava taj prijelaz (iz "jednog" u "drugo" stanje) pripada samo "našem vremenu" i nije prirodan: to je povlačenje u PENZIJU - dakle, to je trenutak koji više određuju društveno ekonomske prinude nego naše stvarne godine starosti.
Naravno da biološki ljudi počinju da stare od trenutka svog rođenja - ali veoma razlićitim brzinama. Društveni položaj, način života, kulturno okruženje ubrzavaju ili usporavaju bio fiziološki razvoj i uvode nas u starost u veoma različitim godinama.
Ipak, starost je u suštini biološka pojava čiji mehanizam ni do danas nije u potpunosti shvaćen. Pitanja ostaju: Kako to da stanice koje su potencijalno besmrtne na kraju oslabe i uzumru uslijed neobnavljanja? Neki to pripisuju gomili grešaka u prevođenju genetske poruke - koje bi na kraju vodilo završnoj "katastrofi" ("error catastroph theory"). Jedna slična teorija tvrdi kako s vremenom mehanizam dekodiranja genetskih poruka od strane stanica slabi - dovodeći na kraju do izmjene bio sintetičke aktivnosti. Treči, pak, govore o genetičkom programiranju starosti. Ali bez obzira na sve te teorije i što je uzrok starenja...starost je stvarnost od koje oni koji do nje još nisu dospjeli strahuju - a stari je ljudi teško doživljavaju (nerijetko omalovažavani, prezreni, siromašni). Zato ljudi općenito doživljavaju starost kao "neizlječivu i strašnu bolest".
U primitivnim društvima ulazak u starost značilo je smrt (jer su se ta društva staraca uglavnom odricala - napuštala ih da umru sami ili ih ubijala i jela na posebnim ritualnim "gozbama")
CARSTVO INKA bilo je posebna priča.
To Carstvo bilo je nesumnjivo totalitarno. Ali je činjenica kako su "stare Inke" pokušavale riješiti "proturječnost starosti" propisujući točno određenu ulogu starim ljudima. Naime Inke su bile izvanredno organizirani. U takvom društvu svatko je imao svoje mjesto i svoju ulogu koju je trebao da "igra" (Zanimljiva je paralela s Platonovom idejom "idealne Države"). Činjenica je da društvo Inka ne odbacuje svoje stare ljude već ih uključuje u grupu, zapošljava (u skladu s njihovim sposobnostima) i izdržava (Prije uspostave Carstva Inka indiosi su ubijali i jeli svoje stare).
Dakle, Inke osiguravaju starcima sigurnost. Zanimljivo je da oni vrše svakih pet godina popise stanovništva i da stanovnike dijele na "starosne razrede". Oni između 50-78 godina bili su "stari ljudi koji još dobro hodaju". Preko 78 godina bila je kategorija "bezzubih" i "onih koji slabo čuju" pa zatim "starih koji samo jedu i spavaju" i na kraju "onih još starijih". Sve ovo pretpostavlja izuzetno dug vijek - što su suvremeni etnolozi i potvrdili.
Inače u pretkolumbovskom društvu "bez pisma" - stari čuvaju svoju tradicionalnu ulogu "živih arhiva". Oni se koriste kao "mudriji", kao "savjetnici" koji okružuju vladara.
Za stare ljude iz naroda brigu na sebe preuzima zajednica. U Carstvu Inka seljaci su tako morali da obrađuju zemlju staraca odmah poslije "zemlje sa imanja Sunca" - i to besplatno. Postojali su Javni magazini iz kojih se starcima dodjeljivalo žito. Poseban danak bio je zaveden u obliku kuluka - koji se sastojao u izradi odjeće i obuće za stare ljude a OD POREZA SU BILI IZUZETI SVI INDIOSI STARIJI OD 50 GODINA.
Sustav društvene (socijalne) sigurnosti i brige kod Inka imao je protivtežu u STROGOJ ZABRANI NERADA.
Svi koji su bili dovoljno zdravi prihvaćali su se rada i kod njih je bila najveća sramota kada bi se netko javno kažnjavao zbog besposličarenja. Postojali su posebni suci (ilactamayu) koji su zalazili u kuće stanovnika Carstva i strogo pazili da se svatko bavi nekim korisnim radom (bio propisan i za slijepe, gluhe, bogalje, nijeme itd. - u skladu s njihovim mogućnostima).
Naravno, to je bilo hiperorganizirano (totalitarno) društvo u kojem je svatko morao igrati neku ulogu u korist zajednice.
Sve to nije odagnalo strah od starosti. Ona se pokušava odagnati raznim obredima a indiosi vjeruju kako postoji CVIJET VJEČNE MLADOSTI koji raste tamo negdje gdje su danas granice između Perua i Ekvadora.
SEMITI smatraju kako je starost "zlo" po onoga koga snađe i svi izvori magije, vradžbina, religije i medicine su upregnuti ne bi li joj se našlo "lijeka". EGIPČANI su izgleda prvi počeli razmišljati o uzrocima starenja. U KINI se razumijevanje starosti bazira na Taoizmu pa se starenje shvaća kao "oblik bolesti" izazvane neravnotežom u tijelu između dva univerzalna i suprostavljena principa: JIN-a i JANG-a. Kraj čovjekova života približava se onda kada on više ne može prevladati svoje slabosti. U INDIJI Sushruta Samhita tvrdi kako zdravlje počiva na skladu elementarnih materija tijela. Narušavanje ovog sklada izaziva bolesti. Dakle u čovjeku postoje "klice smrti" koje ga neizbježno "programiraju" u pravcu opadanja tog sklada i okončanja života.
I Hindusi i Kinezi tragaju za tajnom vraćanja mladosti. Ali dok Kinezi očekuju samo mogućnost da duže uživaju u životu Hindusi žele produžiti život što je moguće dulje kako bi mogli koristiti duži period duhovne pripreme za završni cilj NIRVANE - kada će duša biti oslobođena reinkarnacija - da bi se pridružila "univerzalnoj duši".
ANTIČKA GRČKA je majka "zapadne kulture". Tamo prevladava mišljenje kako je "staračka nemoć" u kojoj junaci "kržljaju" gora od smrti koja jamči "veličinu sudbine" Zato je sretan bio Aleksandar Makedonski što nije dočekao bore. Taj osvajač duguje svoju slavu svojoj mladosti kao i njegov uzor - božanski Ahil. Zar "sumorna starost" kako ju je nazivao Hesiod nije "kći noći", "boginja Mraka"i "unuka Kaosa". Braća i sestre su joj bili Sudbina, Smrt, Bijeda, San i Pohlepa. Boravište joj je bilo "predvorje Pakla" gdje su joj u susjedstvu bili Užas, Glad, Bolest, Sirotinja, Iscrpljenost i Smrt. I sama Vjećnost je bez ikakve vrijednosti ukoliko je mora pratiti Starost. Zato Olimpski bogovi ne vole stare ljude. "I Bogovi mrze starost" stavlja Homer te riječi u usta Afroditi - pa je onda jasno da se svi Junaci boje da prekoraće "prokleti prag starosti".
PLATON je, s druge strane, bio glavni "advokat starosti" - a Aristotel zastupa optužnicu.
Po Platonovoj "Idealnoj Državi" stari ljudi bi imali lijepu ulogu ("Stari ljudi treba da naređuju a mladi da slušaju"). Zato njegova idealna Država ima sve karakteristike gerontokracije (čak bi se ljudi mogli "napijati" tek nakon 40-te godine života!).
ARISTOTEL smatra kako starost nije nikakvo jamstvo mudrosti a još manje političke sposobnosti. Po njemu, starost je najčešće samo "gomilanje grešaka u duhu" koji je s godinama ogrubio. Platon je bio uvjeren kako sa slabljenjem čula rastu "duševne sposobnosti" jer se čovjek oslobađa "robovanja strastima". Za Aristotela to je glupost jer on vjeruje u jedinstvo duha i tijela i slabljenjem jednog slabi i drugo. On kaže: "Duh isto onako kao i tijelo podliježe starenju". Bio je učitelj Aleksandra Makedonskog koji umire mlad (iako je za Aristiotela vrhunac čovjekovih sposobnosti negdje oko 50-te godine).
SPARTANCi su poštivali starce puno više od Atenjana. Osobenost Sparte bilo je Vijeće koje se zvalo GERUSIJA a sastojalo se od 30 doživotno aklamacijom izabranih staraca između građana starijih od 60 godina. To Vijeće vodi cjelokupnu politiku, priprema zakone, suvereni je sudac u svim sporovima, donosi odluke o progonstvu i smrti, može suditi kraljevima itd. Isti se sustav kasnije uspostavlja u Efesu, Krotonu, Knidu i Korintu. Solonove reforme bile su značajne u Antici i u korist staraca (Vladavina AEROPAGA - aristokratskog tijela sastavljenog od nekadašnjih arhonata - koji se nisu mogli smijeniti niti su bili podložni odgovornosti). To traje dok na vlast ne dolaze demokrati kada se uspostavlja novi sustav oslobođen prevlasti staraca (Tako Aristotel poučava Ustav Atene kao model oslobođen od prevlasti staraca).
Dakle - problem starosti oduvijek je bio i politički a ne samo individualno psihočoški problem.
DANAS - u tržišnom društvu, prepoznato je kako je STAROST STVARNOST u kojoj se i STARI LJUDI doživljavaju kao KLIJENTELA. Starost se u marketingu koristi kao izvor promidžbe i zarade. "Trgovci slobodnim vremenom" posebno se okomljuju na starije dobne skupine suvremene populacije (koja raste zbog napretka medicine i dr.). Stavljaju svoje "šape" na njih i ubacuju ih u "privredno kolo". Oni postaju nova meta za trgovce - ali i za politiku i političare. Tamo gdje su penzioneri (kao kod nas) ugrožena i obespravljena skupina - oni postaju zanimljiv "plijen" političkih trgovaca i vođa. Pojavljuju se i specijalizirane umirovljeničke stranke - a na terenu su njihovi izabrani (postariji) viječnici nerijetko najhitriji "u pretrčavanju" iz jednog političkog tabora u drugi. Ovisno o sasvim materijalnim a manje duhovnim motivima. Starost tako zadobija još jednu novu dimenziju - trgovine tragedijom jedne velike skupine naših sugrađana koju je u tu poziciju satjerala pljačkaška i bezskrupulozna politika. Apsurd je što ti najsiromašniji slojevi postaju najinteresantniji za dodatnu manipulaciju i "sisanje" od strane raznih "političkih vampira" A u vremenima kad se psihološka granica starosti pomakla prema višim dobnim skupinama kod nas se izvršilo masovno umirovljenje mladih ljudi - i tako ih se na umjetan način utjeralo u kategoriju "staraca" ubijajući ih se u socijalnom značenju tog pojma. A najveći cinizam je u tome što oni koji su ih ljudski i društveno marginalizirali sada glume njihove dobrotvore i spasitelje tražeći od njih pomoć da zadrže svoju političku vlast.
Zato vratiti dignitet starosti i ljudima koji je danas žive u Hrvatskoj znači vratiti dostojanstvo i svima nama!
Post je objavljen 20.05.2007. u 18:07 sati.