Ovih dana sa nekako mirna... Moja draga frendica me ne zove par puta na dan. U biti, zadnjih dva dana mu uopće nije zvala. Očito su moja konstantna ignoriranja zvonjave mobitela urodila plodom. I samo da se zna, nisam ponosna na sebe. Znam da to nije bilo lijepo od mene. Ali osjećam neke unutarnji mir i tišinu.
No ne želim se više zamarati time. Muči me manjak interesa za učenje. I lijepo vrijeme. Kojeg baš i nema u zadnje vrijeme. A inaće mi baš ono odvraća pažnju od svakog korisnog razmišljanja.
No.... zapravo sam htjela malo o ljubavi... Nekoga se uvijek sjetim u proljeće.... Jednog davnog poznanstva... Misli mi uvijek sa knjige skreću na NJEGA... Hm.... Upoznala sam ga još kao dijete. No uvukao mi se u kožu. Bio je za mene nedodirljiv i dalek jer je bio stariji... I danas, kad više nema tih fora sa godinama i popularnosti, još uvijek mi djeluje daleko i nedohvatljivo... Teško je kad ti je toliko stalo do nekog, a znaš da ga nikad nećeš imati, i koliko god te srce uvjeravalo u suprotno, da on nije prava osoba za tebe. Zato sam odlučila naći mu dostojnu zamjenu. Nije da je on sad nešto super zgodan i drag, no za mene je poseban. A njegova zamjena ne mora biti nešto posebno. Samo mi mora pomoći u zaboravu.
Post je objavljen 20.05.2007. u 17:14 sati.