Trcanje je trajalo 37 minuta. U drugoj etapi nakon 300 morao sam malo hodati jer me oko srca nesto stisnulo, valjda preopterecenje. No uspio sam sve odraditi kak spada. Pocinjem osjecati sve jacu bol u koljenima, osobito lijevom. Nadam se da je to jos zbog nedostatka uigranosti.
Osjecaj uspavanosti i jucer i danas. Danas je malo bolje, tebam se i naviknuti na najnoviji rezim anxiolitica.
Osjecam se vrlo jadno i potisteno. Istina da imamo i nekih problema sa skolarcem, ali reagiram depresivno, defenzivno i defetisticki tako da mi se cini kao da sam opet na pocetku. U drustvu sam tjeskoban, namrsten, zabrinut i sutljiv. Od depresije se valjda ne moze izlijeciti, mozes si samo naskoditi lijekovima pa da ti bude sve gore i gore. Sve poboljsanje je ocito bilo samo zbog anxiolitica, antidepresiv ne djeluje ama bas nista. Jedino me tjesi sto novu dozu pijem tek nesto preko dva tjedna pa jos nije vrijeme. Ali cini mi se da od svega toga nista, bit ce mi samo jos gore. OK, i djeca su nervozna, pritisak, oblacno vrijeme, no sve su to samo izgovori.
Post je objavljen 20.05.2007. u 12:39 sati.