Marketing
Rez x 2
Update Svima beskrajno hvala na dobrim željama i podršci znače mi puno.
Baš je nekako ovako ovh dana na mom blogu, zar ne. Moja šutnja i ne iznošenje protuargumenata ne znače da ih nemam , niti da istina ima jednu stranu. Što je pozitivno u negativnom viđenju mene kao osobe? Činjenica da ću se ja ponovno i uvijek zamisliti nad sobom. Analizirati sebe, svoje postupke i zapravo nastojati se mjenjati nabolje. Svaka je kritika u životu važna no jednako je važno, barem meni od koga je upućena.
Nikada u životu stvari se ne dešavaju bez određenog razloga. Uvijek kada tako razmišljam sjetim se Balaševićeve " ... al znam da neko to odzgora vidi sve povlači te konce pa eto igra se postavi na svoje mesto svako dobro zlo još pre sve vide oči sudbine."
Nešto nam ta ista sudbina nije naklonjena ovih dana.
Početkom moje dijete i pisanja za Karakter club bila sam izuzetno poletna i puna energije. U kući su svi bili relativno "okrugli i zdravi". Moje su se kile topile no više od nestajanja mojih kile su nestajale i mom Suđenom, od 09.veljače smršavio je 27 kg. Kako sam i ranije pisala sumnjalo se na "čir" na želucu pa zatim neoplazmu, no sve su prognoze pale u vodu. Kritike upućene odjelu gastroenterologije bolnice Sv.Duh uzele bi previše prostora, vremena, i ponovnog gubljenja mojih živaca.
Zadnja biopsija kako sam i navela u update-u govrila je da je uzeto tkivo mrtvo odnosno i ono malo "živog" tkiva želuca nije pokazalo prisutnost malignih stanica.
Što se odonda desilo?
Desila se subota u kojoj je nakon 20 neprekidnih sati štucanja kod mog Suđenog u sekundi nastupilo gušenje.
Nevjerojatna sam u takvim nevjerojatna sam u takvim situacijama istrenirana na bojišnici reagirala sam kao robot zaurlala sam kada sam shvatila da zrak nije ulazio kroz usta u pluća :"Diši na nos!" taj vam urlik nemogu opistai nešto između zapovijedi i prestravljenosti. Kasnije mi je rekao da je upravo ta moja reakcija bila presudna i doprijela do mozga pa ju je poslušao i tako ponovno udahnuo. Reagirala sam hladno, trezveno, jednako tako i kasnije s ekipom Hitne pomoći no uobičajena moja reakcija nastupa kasnije. Dva tri sata kasnije bila sam oduzeta, jednostavno počela sam se tresti kao prut i osjećala onaj dječji umor u kojem se jednostavno prevrneš i zaspiš na mjestu gdje si zatečena. No ja zaspati nisam smjela kontrolirala sam diše li .
Takva je skoro svaka noć.
Desili su se razgovori s dva kirurga koji bezuvjetno zastupaju stav s obziom da ne Suđenom otac napustio svijet radi karcinoma želuca da je operacija želuca neophodna, odnosno da će 28. svibnja moj Suđeni ostati bez vitalnog organa, želuca. Riskantna opracija i vrlo težak i zahtjevan oporavak. Zašto operacija zato što je 2/3 želuca i 1/3 jednjaka obuhvaćena bjelkastom nakupinom koja može ili nemora biti neoplazma no s obzirom na obiteljsku genezu nesmije se riskirati. Razlika između mišljenja kirurga s Sv. Duha i Rebra je slijedeća na Sv. Duhu izvadili bi odmah cijeli želudac i trećinu jednjaka bez analize tkiva tijekom operacije, na Rebru je suprotno tijekom operacije ućinit će analizu o prema tome procijeniti koliko je tkiva obuhvaćeno i što treba odstraniti. Nove loše vijesti su i problemi s nadbubrežnom žlijezdom, cistom iznad bubrega. Ma sto loših čuda.
Što mi preostaje vjera. Vjera u Boga i kirurga i vlastitu unutarnju energiju da sve to prebrodimo zajedno i nastavimo živjeti relativno normalno ali prije svega vjera u mog Suđenog i njegovu nepresušnu vjeru u život i Božju volju.
Eto toliko o prvom rezu.
Drugi rez, finalni cut je pisanje za Karakter club, definitivno završeno. Članica ostajem ali se više s uredništvom "ne igram" kako sam i u osobnoj ostavci navela. Ne igram se iz više razloga, životni su mi prioriteti trenutno postavljeni sasvim drugačije i ne pada mi napamet ovakvoj rastrešenoj razmišljati jesam li stavila iza zareza razmak ili nisam, ne pada mi napamet da me radi samoinicijative i pitanja kako se realiziraju ideje koje sam predložila budem neotesano "oprana", ne pada mi napamet slušati ja sam ovo ti si ono ili nisi to, slušati kako je netko magistrirat mogao pišući postove za Krakter...
Život doživljavam kao igru, vrckastu razuzdanu, opuštenu, razbacanu igru a kada ona prestaje kada me igra više opterećuje no što me veseli jednostavno kažem " Ja se dalje ne igram". To je moje stav, tako opstajem, i prelazim preko životnih prepreka. Bezobrazno sam iskrena i krešem u facu sve što mi smeta, takva i ostajem ne mijenjam se ni pod koju cijenu.
Pravila i autoritete priznajem na to sam barem u 10 godišnjoj vojnoj službi navikla. No prezirem kada mi se autoritet nameće a u isto vrijeme govori o ravnopravnosti, a o autoritetu iz sjene, prezir je preslaba riječ.
Tamo u Karakteru naučila sam puno, družila se s prekrasnim ljudima članovima i članicama, koji su me na kraju i "ponjeli" do ovih izgubljenih 9 kg. Hvala im za dobre mantre i podršku. Volim "dobru vibru" i nadam se da će se u Uredništvo novoodabranim urenikom Izazovnim , kako ga volim zvati i vatiti, naravno tu je i Lorry britka, iskrena, snažna, jednostavna, prava prijateljica radi čega je volim i poštujem.
Uvrijedi li se netko ili ne ovo je moje malo carstvo i radi masu dragih ljudi osjetila sam potrebu objasniti zašto sam otišla, smetalo to nekom ili ne.
Carstvo mojih misli u koje su svi dobrodošli nadam se da ćete se naviknuti na moje tipfelere i manjak razmaka iza zareza. Pobogu ovo je moje švrljanje i način za opuštanje. Ne očekujem Pulitzer-ovu nagradu niti nakladnika koji će mi ponuditi izdavanje knjige (iako su i polupismeniji od mene svoje izdanje doživjeli).
Što dalje. Svakako pokušat ću pisati više ovdje doma kod sebe, pokušat pronaći snagu da svom ljubljenom budem apsolutna podrška i pomoć. Naučiti sve o prehrani bolesnika s želucom u minusu.
Za njega ostati uvijek nasmijana i vedra i igrati životnu igru do beskraja, vrckasta, laprdava, zajebantica onakva kakva jesam. Uvjerena da se zrake sunca i iza najtmurnijih oblaka izbore za veliku svjetlost, uvijek, baš uvijek.
Post je objavljen 21.05.2007. u 21:35 sati.