Svi mi imamo ili smo imali bake! Tu se nećemo svađati.
Jeste li možda primjetili da su bake najčešće siromašne?
Neke od njih su pravi crkveni miševi.
To je sastavni dio njihova šarma.
Ako im i to oduzmete- onda im zbilja ništa ne ostaje.
Priznat ćete da su rijetki oni čije su bake bolje stojeće od njih samih. Znam ja i takvih no oni su više iznimka nego pravilo.
Također, ako imate baku koja je bogatija od vas ili pak bogata, šanse su odlične da s njom niste u dobrim odnosima.
Moja baka bila je tipična baka. Siromašna. Čak talentirana na tom području.
Svi smo također imali priliku ići kod svoje bake zar ne?
Možda vas je čuvala kad ste bili mali, možda je živjela u blizini,
možda ste odlazili u goste, možda na nedjeljne ručkove, blagdane i rođendane, možda živi na selu pa je tamo posjećujete vikendima…
Jeste li primjetili kako su bakine kuće zapravo mali muzeji?
Kao mali prostor za izložbu svih stvari u kućanstvu kojima su se preci koristili, i još uvijek se koriste. Kao muzej bez stakala, bez recepcije i doličnog bontona.
Neke bake čak su od svojih mama ili baka naslijedile kakvo posude, ribež za veš, kakav set šalica za dvoje ili đepni sat.
Tu je već zona devetnaestog stoljeća.
To su već legitimne antikne svari, njihovo je vrijeme prošlo… i opet došlo.
Ako bi ste dobro i temeljito proučili kuću, kućicu, stančić, straćaru ili vikendicu svoje bake, dakle i šupu, potkrovlje, podrum, svaku ladicu, ogram, ormarić i svaki zakutak kao što ja jesam u svoje doba, naći ćete sigurno 2-3 stvari koje je i austro-ugarska vojska ostavila na ovim područjima.
Svaka baka mora, apsolutno mora imati barem jednu stvar koja je tada bila prvi puta napravljena; prvi tranzistor, prvi radio uređaj, prvi televizor, prvi kotač, set noževa…bilo što.
Moja baka živi u kući od pečene zemlje staroj 200 godina… a živi u gradu da se razumijemo.
Tu kuću ja rado zovem zemunica.
Malena je, a zidovi su puni distorzija i neravnina; kao one groteskne kuće što vidite u Bubimiru, kada se zapute u Nigdjezemsku.
Živi je dokaz i da su ljudi nekoć bili znantno niži, jer im je tada prehrana bila slična onoj koju danas imaju pripitomnjene životinje.
Njezina kuća, zeminica, bi možda bila prava vila za liliputance, ali za ljude, pa i prosječno niske kakav sam ja, dovoljno je niska da se moraš saginjati gdje god da se pomakneš.
No, ako i udariš gdjegod u strop nije tako strašno jer je sve dosta mekano. Pažnja koju koristimo dok se krećemo po kući više je radi kuće same.
Kad sam bio dijete sjećam se koliko sam se iznenadio čuvši da su zidovi napravljeni od zemlje, sjećam se da sam želio skinuti žbuku sa jednog zida i posaditi cvijeće po njemu. Činilo mi se dobrom idejom.
Kad malo bolje razmislim još uvijek je dobra ideja. Posaditi otrovni kaktus i mesožderke po čitavom vanjskom zidu kuće, reći zbogom svim službenicima koji donose račune i dopise. Pustiti kuću da se brine za tebe, neka odbija neprijatelje i lovi hranu za nas.
Zemunica…pravi neiskorišteni potencijal.
Uglavnom, govorih o muzeju.
Svi znamo da mnoge bake nisu -kao današnje žene- vične opsesivnim kupovinama i vječitom obnavljanju te updateiranju svojih kućanstva.
U današnje vrijeme namještaj i tome slično kupuje se između svakih 5-15 godina, negdje više negdje i manje od toga, dok se prije 50ak godina kupovali jedanput i te stolice, stolovi i kauč bili su ti prijatelji do kraja života. Ne bi ih mijenjali čak ni da si mogu prijuštiti. Jedina, i opet stalna promjena namještaja bio bi lijes.
Tako da kada dođeš kod svoje bake primjećuješ da je vrijeme stalo od 1940ih ili 1950ih kada su se ugnijezili tamo gdje su sada.
Možeš vidjeti kakav su nekoć dizajn imali tapeceri, kakav stolari, pa čak i obućari-jer nekako im čak i cipele na nogama prežive po 3-4 desetljeća, a znate vrlo dobro da nemaju 5-6 parova kao mi danas. Imali su jedne čizme i jedne cipele. Čizme su sad u šupi. Još uvijek rade.
Možda su bile estetski upitne, ali po izdržljivosti- mogle su do mjeseca i natrag.
Tada nije bilo potrošačkog društva, tada su bile narudžbe i ručni radovi, tada se proizvod cijenio i čuvao, pazio i mazio. Prema cipelama su se svi odnosili kao da su dio obitelji. Svi susjedi ti klimaju glavama i pozdravljaju te, hvale ti cipele…sad si novi čovjek. Nema više one slame u vreći sa vezicom koju si vezao oko nogu.
Vjerojatno su imali i ceremoniju te domjenak kada su bile kupljene:
Obitelj i prijatelji bi se okupili, svi bi ih smjeli podići i pošteno pogledati, osim djece naravno. Zatim bi bila skromna zakuska i pilo, pokoja riječ o cipelama, proizvođaču, te srdačne želje za budućnost.
U međuvremenu izgradili smo asfaltne ceste i puteve, aute, obućarske industrije, znanstvene tehnike najvišega ranga, a opet se rade cipele koje jedva prežive 5 godina.
I danas bi se trebali održavati domjenci, ili bar godišnjice braka između cipela i vlasnika.
Moj djeda je pretprošle godine imao zlatnu godišnjicu sa svojima. Malo su izlizane, no dobro, i dva puta krpane kod obućara.
Tada su obućari i bili vrli zanat, danas su gotovo prosjaci.
Kultura se promijenila.
Ako bi danas ova napredna industrija izumila cipele kojie traju 50 godina svakako bi zaslužile domijenak, no kao što naši uglazbljeni komentarori društveno-ekonomske situacije vele:
''Kad si nešto pokido
odmah brzo baci
Trči kupi novo
Popravljaju- samo čudaci''
TBF
No, vratimo se bakinom muzeju.
Jeste li primjetili da se u priboru za jelo uvijek nađe neki komad opreme koji se razlikuje od ostalih. Kao da ne pripada tamo i ne uklapa se savršeno sa ostalim, ionako prestarjelim priborom.
Kod mojih bake i djede mogao si među kuhinjskim noževima naći jedan zastrašujući lovački nož koji djeluje kao da je u svoje vrijeme preklao pola šumske faune, uključujući i veprove.
Bio je naravno ručni, kovački rad. Izgledao je pouzdan, surov i koljački, kao da je možda jednom davno sudjelovao i u kakvoj kozačkoj buni na Kavkazu.
Baka i djeda griju se još uvijek na drva, što i nije neobično ako se sjetimo da je kuća od zemlje. Čak i da žele centralno grijanje mislim da bi se zidovi urušili pod težinom radijatora.
Uostalom, kako sprovesti struju? Ono malo struje što su imali dolazila je žicama priljepljenim za zid, ne osobitno diskretno.
Dakle, vjerna pećica na drva uvijek je bila tu.
Također, peć je bila verzija koja je bila moderna još dok se pregovaralo trebali li prestati spaljivati vještice u istoj ili ne.
No, koliko god starinski djelovale te peći i način grijanja na drva, moram priznati da nigdje na svijetu nije bilo toplo koliko kod bake.
Po zimi bila je gotovo ista temperatura kao i na gradskim bazenima.
29 stupnjeva. Zbilja ne lažem priče radi. Imali su termostat u sobi.
Došli bi kod kod njih u posjetu, te se svi počeli skidati kao da je kakav indijanski ritual u pitanju.
Mi bi bili gotovo u doljnjem vešu tarući čelo, a starosjedioci u potkošulji, košulji, vesti i ogrtaču.
Starim ljudima toliko je hladno da mislim da bi trebali kolonizirati Veneru samo radi njih. Kad prevale šezdesetu pošaljemo ih u neki mali staklenik sa akumulatorom i tv-uređajem. Kao Florida- samo malo veće.
Tamo će moć skinuti ogratač i vestu, šetkarati samo u košuljici.
Reume bi nestalo gotovo potpuno, a račun za struju bio bi gotovo ništa.
Pisma bi stizala nešto rjeđe, ali barem bi bila optimistična
- Dragi sine i moji unučići, vrijeme je lijepo, toplo i crveno. Na tv-u su počele reprize vesterna sa Johnom Waneom. Divno je na Veneri. Rado vas se sjećamo.
Kratko i slatko.
Znate kako kod bake hrana uvijek nekako ima bolji ukus nego kod kuće!?
To je zbog lonaca. Ima zbilja nešto, neka stara tajna, neko kolektivno podsvjesno znanje skriveno u tim starim pohabanim loncima, šerpama i grabljačama iz prošlog i pretprošlog stoljeća.
Mama napravi potpuno istu stvar u našem ekspres loncu od nikolavana nehrđajučeg čelika sa digitalnim tajmerom i doživotnom garancijom, a ne ispadne ukusno kao kod bake.U loncu čija boja se više ne može identificirati, napravljen od duploga lima, izvitoperen na jednom dijelu, a na drugome je nanovo zavarena drška nagorena od vatre…
a iz njega ispadaju čufte slađe do samog života.
- Mama, napravi mi kao one što smo jeli kod bake
- Oću srce, oću.
- Mama, a zašto opet nisu kao one kod bake?
- Pa jesu srećo, sve sam isto napravila
Jesi vraga! Mijenjaj lončiće kvragu! Učini nešto! Bilo što!
I ne bacaj taj express lonac, možda će se opametiti za 10-20 godina.
Moj djeda je imao i bicikl. Ako se to tako može nazvati. Ja bi ga prije nazvao limeno, nožno pokretalo. I zašto su prije radili tako tanke, visoke bicikle? Kao za cirkus! Ni jednom se nisam mogao popeti na njega kao dijete, morao sam ga voziti bez da sjedam na sjedalo.
Bio sam negdje u sredini bicikla, ne višlji od njegova volana te okretajući pedale djelovao sam kao kakva osovina na niskoturažnim motorima.
Izgedao sam kao bakterija koja pokušava silovati bicikli!
Jednom kad sam pao s njega, trebalo je 3 mojih prijatelja i ja da ga maknemo s mene.
Tada su pravili bicikle kojima su ljudi putovali kroz gradove, sela, pa i druge države- kao što sada prave motocikle za velike udaljenosti.
Imaju sve osim krova, a i na tome rade.
Sigurno ste vidjeli te ružne, postmodernističke izrode od motora.
Motor s krovom širine pola metra; jednio od čega te štiti je od dobra ukusa!
Uglavnom, djedin bicikl imao je pravo svjetlo, gotovo lampu od naprijeda, dinamo na prdnjem točku veličine obje moje šake, imao je paktreger sa onim gumama tako da je mogao zavezati na njega i bocu plina ako je želio, pumpa za gume bila je pričvršena za unutarnji dio rame, imao je čak i bisage sa strane, četvrtaste, smeđe, kožne.
Vjerojatno za užinu, pribor, alat, kartu svijeta i prvu pomoć.
Bicikl je, otkad znam za njega, proizvodio škripavi, metalni zvuk dok ga se vozilo tako da nisi imao element iznenađenja na svojoj strani. Tko zna što je sve vidjeo taj stari bicikl.
Nekoć je bio plav, sada je sivo-smeđ. I kao da se malko smanjio od kako sam bio dijete. Starost ga je dočekala, kao i sve nas.
Kad već izlažemo muzejske primjere, evo jedne voštane figure da zapečati priču, a priča je istinita.
Moj djeda je imao prijatelja koji je bio ličilac. Isti taj prijatelj je u staroj gradskoj jezgri nekoliko puta ličio kuće sa Adolfom Hitlerom.
Istinita priča.
Kad sam to čuo od svog tate skoro sam se unesvjestio, iako je to njima svima najnormalnija stvar. Hitler je bio i ličilac prije nego je pobio 10 miliona ljudi i pokorio četvrtinu kopnenoga svijeta.
Da sam izmišljao ovu priču rekao bih da je moj djeda radio s njime, zato nemojte mislit da lupetam gluposti kako bih ispunio ovaj e-papir.
Naravno, kad sam čuo za to dok sam bio nešto mlađi morao sam postaviti nekoliko pitanja na temu. Sasvim prirodno.
I što je pričao?!? Kakav je bio Hitler?!? Kako je bilo raditi s njime?!? Jel bio mnogo živčan?!? Jel imao one glupave brčiće?!?
Sve što sam dobio od djede koji je parafrazirao svoga sada preminuloga prijatelja bilo je:
- Bio je dobar ličilac!
To je sve što sam dobio.
Zamisli te ljude koji sada tamo žive, u tom stanu.
Dolaze im gosti i pitaju ih zašto napokon ne okreče stan, izgleda već pomalo oronuo
- Znaš li ti Džurđa tko je ličio ovaj stan 1921 godine?!? Da. Upravo on. Sami Fjurer se penjao ovdje po ljestvama, marljivo farbajući svaki kutak, svaki rub i milimetar. Vidi se da je bio temeljit i predan još i kao mladić. A vidi što se krije ovdje u samom kutu ispred kojeg je nekoć bila velika peć na loženje. Vidi što piše, vrlo sitnim slovima. Ama uzmi svoje naočale Džurđa!
A tamo je već donekle izbljedjelo, sa soboslikarskim tankim kistom bilo crvenim slovima napisano:
''Židovi smrde''
Adolf H.
Post je objavljen 19.05.2007. u 20:15 sati.